U povodu 35. Susreta pozorišta / kazališta BiH u Brčkom donosimo intervju s mladom Nejrom Babić koja je, zajedno s redateljem Alešom Kurtom, napisala tekst za predstavu “Jedvanosimsoboakalomistobo”, premijerno izvedenu u SARTR-u. Ova predstava će sedme večeri natjecateljskog dijela Susreta biti izvedena pred brčanskom publikom, a autorica Babić govori o suradnji sa Alešom Kurtom, predstavi, kazalištu i drugome.
Kao mlada autorica teksta predstave, koja će biti u natjecateljskom dijelu programa 35. Kazališnih susreta u Brčkom, prvo nam kažite kako je došlo do suradnje s Alešom Kurtom, a potom i do naslova predstave koji na “prvu” djeluje nerazumljivo i neobično?
Sama predstava je nastala u okviru projekta „Kofer za sjećanja“ u produkciji Studija lutkarstva Sarajevo, Sarajevskog ratnog teatra i uz podršku Vlade Švicarske. Tekstu je prethodila anketa u kojoj je 627 osoba odgovorilo na pitanje koja bi to sjećanja (uspomene, materijalne ili nematerijalne stvari, emocije …) stavili u „kofer“ i ponijeli sa sobom da sutra odlaze iz BiH. Sve to je poslužilo kao inspiracija za nastanak samog teksta koji sam pisala zajedno sa Alešom Kurtom, a do saradnje je došlo vrlo jednostavno – ja sam u vrijeme nastanka predstave bila zaposlena kao dramaturg-pripravniku SARTR-u i pružena mi je prilika za rad.
Jedan od vrlo bitnih segmenata predstave je muzika čiji su autori Damir Nevesinjac i Nedim Zlatar, koji su bili članovi grupe Protest 1997. godine kada je nastao album s naslovom „Jedvanosimsoboakalomistobo“, pa smo tako, na prijedlog glumca Jasenka Pašića, došli i do naslova predstave.
Može li se komad žanrovski svrstati u socijalnu dramu, komediju ili tragediju?
„Direktor službe drugdje nerazvrstan“ je funkcija koja je na listi zvaničnih poslova u BiH, i koju prema zakonu, može obavljati građanin naše države. Da li je taj podatak komičan ili tragičan? Posmatrajući ovu predstavu na taj način, nisam sigurna da li je možemo svrstati u tačno određeni žanr.
Kakve poruke mladi glumci u predstavi šalju mladim ljudima u BiH?
Ne volim da razmišljam o pozorištu kao mjestu za slanje poruka, previše me to podsjeća na politički skup u kojem se šalju poruke jedinstva, uspjeha i napretka.
Zadovoljnija bih bila da publika nakon predstave propituje jedinstvo, uspjeh i još neka pitanja koja im (možda) predstava ponudi. Ako i ne ponudi, mislim da je i sam čin odlaska u teatar dovoljan.
SARTR je redovit gost naših Susreta. Koliko je redatelj ovaj put odstupao od izvornog teksta prilikom kreiranja predstave?
S obzirom da sam tekst pisala zajedno sa Alešom Kurtom koji je ujedno i reditelj predstave, prostora za odstupanje nije bilo. Iako samo odstupanje, ako se desi, smatram umjetničkim činom, jer odstupanje nije nužno negiranje teksta i pisca, nego rad na cjelini, što pozorišna predstava i jeste.
Ima li spasa za našu omladinu barem kroz teatar?
Spašavanje u sebi nosi prizvuk opasnosti. Definisanje opasnosti svakog pojedinačno je možda početak spašavanja – kroz psihoterapiju ili teatar, neka mladi odluče.
Biografija
Nejra Babić, rođena 24.05.1989. u Sarajevu. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti, također u Sarajevu. Dobitnica je prve nagrade za scenarij “Da Vam nacrtam” u okviru konkursa, film je prikazan u okviru SFF-a (program BH film). Autorica radio drame prema kratkoj priči Karima Zaimovića “Čovjek sa Šiljinim Licem”. Autorica je lutkarskog teksta za odrasle “Žabe traže predsjednika”, izvedene na Bijenalu lutkarstva u Bugojnu. Članica je žirija na istoimenom Bijenalu. Autorica je tekstova za katalog festivala MESS, jedna od kritičarki u timu One take critics MESS-a. Potpisuje dramaturgiju za predstavu „Narodna drama“ Olge Dimitrijević u režiji Bobana Skerlića, i za predstavu „Djecu sunca“ Maksima Gorkog u režiji Selme Spahić.
Razgovarala: Ivana Pirić
Autor fotografije: Velija Hasanbegović