O Susretima

„PRVIH PEDESET GODINA“

Poštovani,

Sa velikim entuzijazmom i profesionalnim uzbuđenjem želim da Vas izvijestim o ovogodišnjoj selekciji Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta BiH. Ove godine proslavljamo veliki jubilej. Pedeset godina prije svega govori o jednom kontinuitetu koji je jako atipičan za naše podneblje, a zatim o ozbiljnoj posvećenosti svih ljudi koji su ovaj festival gradili i još uvijek ga grade. Za polovinu vijeka postojanja imao sam utoliko veću odgovornost kao selektor da u svom izboru sublimiram upravo to – vanvremensku snagu pozorišta i veliko poštovanje prema publici. Internacionalizacija festivala donijela je prije svega širu vidljivost ali i dodatnu brigu o ljudima koji čine publiku ovog festivala. Oblikovanje umjetničkog ukusa i kritičke svijesti događa se samo gledanjem pozorišta koje nešto znači, koje ima etički i estetički kvalitet. Širenjem prostora na kome vršimo selekciju, širimo i vidike. Tako, ostavljam prostor da u godinama koje dolaze uzmemo u razmatranje i produkcije iz zemalja koje do sad nisu učestvovale. To, pak ne isključuje prisustvo domaćeg dramskog teksta, jer ovaj regionalni jezički prostor još uvijek ima mnogo toga da ponudi.

Sagledavajući izuzetno uspješnu i bogatu sezonu u regionu, odlučio sam se da ovaj jubilej proslavimo selekcijom koja će u fokusu sa jedne strane imati klasike, a sa druge strane tekstove koje imaju potencijal to da postanu.

„Moj sin samo malo sporije hoda“ Ivor Martinić, režija Ivan Plazibat, produkcija Sarajevski ratni teatar SARTR, vrijedno je tumačenje teksta Ivora Martinića. Snaga ovog teksta prije svega leži u njegovoj mogućnosti da sagleda perspektive različitih ljudi kada je bolest prisutna. Martinić bolest ne imenuje, ona postaje simbol, paradigma, nešto što otvara Čehovljev orman sa igračkama. Ovaj višestruko nagrađivani tekst dobija jedno čisto i smjelo rediteljsko čitanje, koje omogućava prodor ponovne osjećajnosti ali i humora. Ova produkcija ne zaboravlja kojoj se publici obraća, ona baštini najbolje tekovine post-jugoslovenskog prostora. Kao i u drami, u kojoj naš junak boluje od bolesti od koje se sporije hoda, čini se da se sve sporije krećemo, ali da nam bar niko ne uskraćuje pravo da o tome pjevamo.

„Gospođica“ Ivo Andrića u adaptaciji Vanje Ejdus, režija Đurđa Tešić, produkcija Narodno pozorište Republike Srpske Banjaluka, u fokus stavlja povratak jakim ženskim likovima klasične literature. U dinamičnoj i koherentnoj dramatizaciji, ponovno čitanje Andrića jasno i emocionalno kompleksno komunicira sa gledaocem. Najveća vrijednost ove produkcije je svakako njena opšta umjetnička artikulisanost i činjenica da ostavlja prostor da nova publika otkriva Andrića koji nije u lektiri.

„Tri dana ili uspon i pad gospodina B.“ Roman Sikora, režija Tanja Miletić – Oručević, produkcija Bosansko narodno pozorište Zenica, vraća na daske koje život znače svakako omiljeni balkanski žanr – crnu komediju. Minuciozna režija, koja u fokus stavlja rad sa glumcem, nepretenciono tumačenje kapitalističke žalopojke u kojoj svi učestvujemo, daje publici uzbudljiv sadržaj nakon koga se ne smijemo, već mislimo. U vremenu koje donosi sa sobom tjeskobu, surove i sirove klasne razlike, crna komedija je najbolje oružje za razračunavanje.

„55 kvadrata“ Ivana Vuković, režija Ivan Plazibat, produkcija Hrvatsko narodno kazalište Split, tematizuje nekoliko neuralgičnih tačaka hrvatskog društva – mediteran, zajednički život i svu njegovu (ne)podnošljivost, svakodnevnicu koja se ponavlja i probleme koji se ne rješavaju i samim tim ne prolaze. Najveća vrijednost ove predstave je svakako gradnja jednog specifičnog odnosa, a pozorište bez odnosa ne postoji, a to je odnos između stanovnika jednog grada prema samom gradu.

„Ožalošćena porodica“ Branislav Nušić, režija Ivan Plazibat, produkcija Satiričko kazalište Kerempuh Zagreb, donosi „ljude u crnom“ koji su spremni na sve. Od kada se pojavio, Nušić sa publikom formira identifikacioni kod u kome se mi smijemo onome što smo  mi sami, ili se smijemo misleći da je neko gori od nas. Tako, crna komedija postaje ogledalo. Uvijek je važno igrati Nušića, vraćati mu se, a Ivan Plazibat mu se vraća smjelo i beskompromisno ostavljajući nam pitanje – možda stvarno više ništa nije smiješno.

„(Pra)faust“ J. V. Gete, režija Boris Liješević, produkcija Beogradsko dramsko pozorište, donosi nam all-stars glumačku podjelu i duboki zaron u Geteovo stvaralaštvo. Liješević minimalističkim rediteljskim sredstvima izvlači maksimum iz čitanja djela i glumačke igre. Naizgled poništavajući sebe kao reditelja, on pravi izuzetno vrijednu predstavu, ponovo potvrđujući koliko je rijetko i teško doći do lakoće i jednostavnosti u pozorištu. Ona nam je uvijek donosila najviše i kao umjetnicima i kao gledaocima.

„Orestija“ Eshil, režija Slobodan Unkovski, produkcija Narodno pozorište Sarajevo, vraća nas izvornoj surovosti, onoj koju donose antičke tragedije. Unkovski se zajedno sa dramaturškinjom Jelenom Mijović hrabro hvata u koštac da Orestija prije svega bude razumljiva, a zatim i arhetipski bliska savremenom čovjeku. Tim ove predstave podsjeća nas da su Grčke tragedije odavno zabilježile najveće čovjekove slabosti iz kojih dolaze najstrašnije surovosti.

„Radovan III“ Dušan Kovačević, režija Vito Taufer, produkcija Narodnog pozorišta Sombor, je novo čitanje drame koje se balkanski pozorišni uposlenici najviše plaše. Autorski tim ove predstave demistifikuje tvrdnju da je Radovana zauvijek zaključao Zoran Radmilović. Vito Taufer ponovo otkriva vrijedno književno djelo, radeći sa glumcima na čitanju studije mentaliteta, onog humora koji je ovaj prostor brendirao. Somborski Radovan važan je prije svega kao hrabri potez ponovnog čitanja klasike, a zatim i kao mogućnost da se neki drugi glumci sretnu sa ovim djelom i formiraju vrijedne i jedinstvene kreacije.

Selekcija koju sam izabrao pozorištu prije svega vraća živost. U savremenom dobu, onom koje donosi jake i agresivne senzacije, zadatak pozorišta je da bude uzbudljivo. Ono nikada nije bilo i ne smije biti elitistička umjetnost. Produkcije koje ove godine dolaze u Brčko slave klasiku, jake rediteljske rukopise i glumca, one postavljaju tekstove koji odzvanjaju u glavama, i dokazuju da kultura mora i može biti dostupna svakome.

 

Goran Damjanac

Selektor ITS Brčko distrikta BiH 2023.