ARS MAGNA
pokušaj pravljenja pozorišnog drim-tima
U proteklom periodu imao sam sreću i mogućnost da pogledam mnogo predstava. Nakon presjeka produkcija odlučio sam se da ove godine selekcija bude fokusirana na pojedinačne, velike majstore pozorišne umjetnosti. ARS MAGNA je selekcija koja u fokus stavlja pozorišne posvećenike, ljude koji su lučonoše, koji su heroji ovog doba u kome svi tragovi analognog vremena nestaju. Pozorište je kolektivna umjetnost, efemerna magija koja prkosi svemu. Međutim, svjedoci smo vremena u kome je sve teže okupiti više od pet glumaca na probi i u kojima su ansambl-predstave rijetkost. U pozorištu vrijeme ne postoji sa razlogom. Biti takav umjetnik, nešto je najhrabrije što možemo sebi da dozvolimo. Da budemo umjetnik koji ne gleda na sat, koji njeguje svoj dar i koji je spreman da svojim mladim kolegama daje vjetar u leđa. U selekciji ovogodišnjeg izdanja Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom su:
ŽENA HIMNA, Davor Špišić, režija: Robert Raponja
HNK Pula, Teatar Fort Forno Bale, HNK Mostar, Intermezzo Sarajevo
Žena himna je nagrađen tekst Davora Špišića koji se bavi likom Paule Preradović. Ovakav pozorišni pristup, studiozan i uzbudljiv, tumači i analizira život žene koja je pisala austrijsku himnu, odrasla u Puli i bila unuka Petra Preradovića. Ovdje naročito treba skrenuti pažnju da je intimna istorija jedne važne žene tretirana kao umjetnički projekat u kome podjelu čine samo žene. Ovakav potez prijeko je potreban, jer se nekad ženski dijelovi ansambla godinama koriste samo za igranje likova-funkcija i beznačajnih epizoda. Punokrvni ženski likovi ovdje su još uvijek rijetkost. Ženu himnu potpisuju dva iskusna i plodna umjetnika. Špišić koji se odlučuje da kroz intimnu istoriju priča o ovom podneblju i Raponja koji unutar analize i rediteljske postavke ovog teksta stavlja ženu-umjetnicu u krupni plan.
KUĆA, Nebojša Ilić, režija: Voja Brajović, Zvezdara teatar, Beograd
Kuća je pozorišni emocionalni tobogan. Ova predstava tretira fenomen doma, onoga što je zapravo najveća podrška ali i kamen spoticanja ovih prostora. Naizgled mala i nepretenciozna, Kuća je velika predstava u svojoj jednostavnosti, sposobnosti da u gledalištu ostavi empatiju i razumijevanje. Nebojša Ilić ima bogatu glumačku pozorišnu karijeru, njegove su uloge autentične i snažne, on je pozorišni posvećenik. Baš takav je ovaj tekst – autentičan i posvećen analizi jednostavnog. Ova predstava naslanja se na najbolju tradiciju čuvenih predstava Zvezdara teatra – socioloških presjeka današnjice, uz toplinu i osjećaj da nam je svima jako teško, ali da će nam biti lakše kad kroz to prođemo zajedno. Ovo je druga režija Voje Brajovića u Zvezdara teatru. Ona se nastavlja na estetsko-estetički okvir koji je postavio u predstavi „Voz“ – čistoća, jednostavnost, glumac u centru rediteljskog postupka. Nebojša Ilić, Branimir Brstina i Ivana Zečević nose ovu predstavu hrabro i sa nevjerovatnom lakoćom. A to što iz gledališta izgleda lako, znamo svi da je najteže.
TRI PRIKAZIVANJA BOGA, Aleš Kurt, režija: Aleš Kurt, NP Tuzla
Tri prikazivanja Boga je omnibus od tri jednočinke koji tematizuje pitanje aktuelnije nego ikad – može li se Bog ukazati u užasima koje čovjek stvara? Aleš Kurt ovo pitanje provlači kroz kontekst Staljingrada, Aušvica i Golog otoka. Nažalost, ovo isto pitanje možemo provući kroz sve recentne sukobe o kojima čitamo. Jako važna komponenta ove predstave govori mnogo o iskustvu njenog autora – on predstavu ni u jednom trenutku ne banalizuje, njegov je pozorišni jezik takav da filozofski postavlja pitanja hrabro i britko. Odličan ansambl iz Tuzle podržava sve autorske zahtjeve i donosi jednu jako važnu predstavu.
OTAC, Florijan Zeler, režija: Paolo Mađeli, Atelje 212, Beograd
Paolo Mađeli napravio je jednu od modernijih predstava u čitavoj pogledanoj produkciji, ako govorimo o pozorišnom jeziku. Zelerov Otac komad je koji se bavi demencijom, pitanjem vizure i činjenicom da kada se razboli jedan član porodice, razbolijeva se čitava porodica. Odličan ansambl predvodi Voja Brajović u naslovnoj ulozi. Interesantno je da je on već igrao sličnu ulogu u filmu Ivone Juke „Ti mene nosiš“ ali da je dvije poprilično slične uloge i situacije odigrao potpuno drugačije. Otac je predstava do posljednjeg daha, najbolji primjer onoga što treba i mora da bude ansambl predstava, međaš repertoara. Ona nema slabu tačku, njen je umjetnički zamah ogroman.
NEPRIJATELJ NARODA, Henrik Ibzen, režija: Nina Nikolik, MNT Skopje
Neprijatelj naroda Ibzenov je tekst o izopštavanju iz društva, o pojedincu i kolektivu, o nesvjesnim greškama koje pravimo. Za ovaj komad vrijeme ne postoji jer nikada više kao danas nismo imali društvo koje olako osuđuje, sudi i sve to samo i isključivo uzimanjem pravde u svoje ruke. Ansambl ove predstave predvodi Nikola Ristanovski, njegov zadatak je veliki i on mu pristupa kao svi iskreni pozorišni posvećenici – beskompromisno.
MARATONCI TRČE POČASNI KRUG, Dušan Kovačević, režija: Olja Đorđević, HNK Osijek
Maratonci su jedan od najvoljenijih tekstova na ovim prostorima. Pozorišnu sagu o Topalovićima Olja Đorđević postavlja kao na Brodveju. Ovakav tretman bio je zaslužan za slike redova za karte, koji uvijek ohrabruju. Dušan Kovačević u svom bogatom opusu, onom koji pripada terminu ars magna do srži, ima tekstove koji mogu uvijek iznova da budu čitani. Nakon pandemijskog perioda, gdje je ljudskost stradala, a smrt, uz dostavu hrane, postala najveći biznis, postavljati Maratonce nikad nije bilo važnije.
MAJKA, Florijan Zeler, režija: Dino Mustafić, Kamerni teatar 55 Sarajevo
Majka Florijana Zelera, dio je trilogije koju uz tekst Otac čini i tekst Sin. Sve tri drame postavljane su na svim meridijanima. Razlog tome je svakako njihova univerzalnost, jednostavnost i ubojit jezik, bavljenje porodicom kao temom koja uvijek može iznova da se otkriva. Dino Mustafić ruku svog povjerenja u svojstvu kapetana ovog broda daje Tatjani Šojić, glumici raskošnog dara. Sarajevska predstava ima snagu kakvu imaju majke, čini se da je to bila osnovna rediteljska namjera. Ova najsloženija uloga od svih, koju konstantno nedovoljno primjećujemo, daje dodatni stepen aktuelnosti i važnosti ovoj predstavi.
LUTKA SA KREVETA BR. 21, Đorđe Lebović, režija: Egon Savin, NP Beograd
Lutka sa kreveta br. 21 drama je koja se bavi sudbinom bivše logorašice iz Aušvica, koja je radila unutar logorske javne kuće. Nakon rata, kao ljekarku, posjećuje je njen zlostavljač. U ledeno hladnom prostoru ordinacije, Egon Savin ubitačno precizno, samo onako kako to veliki reditelji mogu, postavlja predstavu kratkog vremenskog trajanja a ogromnog značaja. Nikola Ristanovski, Zorana Bećić Đorđević i Petar Strugar igraju ovu predstavu u potpunoj koncentraciji na partnersku igru. Nevjerovatno je koliko je važno postavljati Lebovića na scene ovih prostora. Tekovine antifašizma kroz ovakvu rečenicu, glumačke i rediteljske postupke, postaju umjetničke tekovine. Ne treba zanemariti da se ova predstava po svojoj savremenosti u estetskom smislu (nalik skandinavskim triler serijama) vrlo direktno obraća i mlađim generacijama, što je vrlo važno. Lutka sa kreveta br. 21 jedan je od svijetlih primjera kako napraviti predstavu koja može biti odgovorna da neko od današnjih tinejdžera dođe u pozorište i odluči u njemu da ostane.
Sve predstave koje sam ove godine selektovao, zaslužuju punu pažnju publike, kritike, cijelog grada i okoline. Ove godine slavimo pozorište kroz pojedince koji svojim nedvosmislenim davanjem i djelovanjem čine da ono bude živo i zdravo. Iskreno se nadam da ćemo svake godine imati prilike da gledamo ovako značajne predstave. To zaslužuju i ovaj grad i ovaj festival.
Goran Damjanac
Selektor ITS Brčko distrikta BiH 2024.