Izvještaj selektora 35. Susreta

ORGANIZACIONOM ODBORU

35. SUSRETA POZORIŠTA/KAZALIŠTA BiH, BRČKO-DISTRIKT 2018.

Izvještaj selektora

 

Poštovani,

 

Želim da Vas obavijestim da je proces selekcije predstava za 35. Susrete kazališta / pozorišta BiH, Brčko Distrikt BiH 2018. završen nakon višemjesečnih prijava predstava i gledanja na pozorišnim scenama BiH i u okruženju, kao i dostavljenih video snimaka.

Kada sam sredinom septembra odgledao prvu predstavu u Sarajevu, zadivio me je elan i požrtvovanost pozorišnih radnika koji su u formi trupe, koja iz organske potrebe želi da doprinesepozorišnoj klimi u našoj regiji, sa puno poštovanja i uzbuđenja odigrali predstavu koju su delegirali za 35. Susrete pozorišta/kazališta u Brčkom jer znaju koliko je ovaj festival važan, ne samo kod nas, nego i regionalno. Festival koji traje više od četiri decenije, respektabilan je ne samo po tome što donosi najnoviju prošlogodišnju produkciju, već i zato što publika u Brčkom željno očekuje jesenje dane i sprema se za susret sa pozorišnim stvaraocima i njihovim ansambl predstavama. Program je uvijek sadržajan, tokom svih dana cijeli grad vrvi od pozorišnih događanja koji nisu samo večernje predstave, nego i prateći sadržaji, tribine, promocije, izložbe, izdavaštvo, uz svesrdnu medijsku pomoć i učešće. Na susretima se prvenstveno njeguje i promoviše rad bosanskohercegovačkog dramskog pisca, od osnivanja do danas, svi željno iščekuju šta je to novo što je izašlo iz pera pisaca sa ovih prostora. Naša publika primarno voli domaći tekst i zna da se repertoar uvijek kvalitativno obogaćujeako na repertoaru pozorištazaživi nova priča nastala po domaćem dramskom tekstu, što podstiče dramske pisce na pisanje novih, autentičnih dramskih djela, što poziva na obavezu i odgovornost pozorišta na praizvođenje (ove godine imamo pet praizvedbi) i vrednovanje novih dramskih tekstova, njihovo novo čitanje, savremenost i aktuelizaciju što samim tim implicira i unapređivanje dramske umetnosti uopšte.

Nakon odgledanih tridesetak predstava, može se zaključiti da se domaći pisci „nisu uspavali“ i da dramski tekst dobija sve važniju ulogu na repertoarima pozorišta u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u regionu, te da predstave rađene po domaćim dramama obično spadaju u najgledanije predstave (trenutno se model radionice- stvaranje teksta iz procesa rada pokazuje kao jako uspješan). Na ovom festivalu imaćemo dvije takve incenacije. Tematski okvir je različit počev od porodičnih priča, preko istorijskih sa refleksijama na antiku, do savremenih klasika naše drame i dobro poznatih tekstova.To su komadi koji se upliću u probleme današnjice vezane za malog čovjeka, nezaposlenost, korupciju, emigraciju, migraciju, minuli rat, odnos društva prema pojedincu koji je čak i umjetnik… Generalno, iskrenost stvaralaca je bila dominantna, što je ohrabrujuće u odnosu na sve aktuelniji trend provokativne scenske realnosti u kojoj idejno rediteljsko tumačenje zna biti samo sebi svrha.

Kada razmišljamo o izboru predstava, uvijek treba imati na umu da, ako je to izvodljivo, dođu predstave koje ovaj festival treba da oplemene novim pozorišnim sadržajima u estetskom, tematsko- idejnom, konceptualnom, produkcijskom, a iznad svega je kvalitet predstava,komletnih i kompleksnih sa značajnim glumačkim ostavrenjima. Nema dobre predstave bez dobrih i ubjedljivih uloga i kao što nema festivala bez dobre publike. Publika i glumci, to je posebna ljubav, koja se i na ovom festivalu potvrđuje.

Pošto pozorište, od svog nastajanja, treba da nas oplemeni, imam utisak da prelazimo granicu trpljenja, da ne možemo više da izdržimo nepravde sa kojima se susrećemo svakoga dana (a to je akumulirano posredno ili neposredno u predstavama koje ćemo gledati, gde je prisutan faktor pobune kroz likove- individualne ili kolektivne) da smo žrtve velikih manipulacija moćnika koji žele da upravljaju našim životima i da mi više ne možemo da izdržimo, odlučio sam da moto ovogodišnjih kazališnih/pozorišnih Susreta u Brčkom bude PRAIZVEDBE – uprkos vremenu.

U skladu s tim motom izabrano je svih osam predstava koje će biti izvedene u takmičarskom programu 35. Susreta pozorišta/kazališta Brčko 2018, a to su sljedeće predstave:

 

Bosansko narodno pozorište Zenica, BiH
Ravna ploča

(praizvedba bh. autora)

Dragan Komadina
Lajla Kaikčija
Narodno pozorište Tuzla, BiH
Poslednja ljubav Hasana Kaimije
Derviš Sušić
Goran Damjanac
Narodno pozorište Sombor,Srbija
Kad bi Sombor bio Holivud
inspirisano tekstom Radoslava Dorića

Kokan Mladenović

Kokan Mladenović
Satirično kazalište Kerempuh, Zagreb, Hrvatska
Govori glasnije!

(praizvedba bh. autora)

Bobo Jelčić
Bobo Jelčić
Beogradsko dramsko pozorište, Beograd,Srbija
Ničiji sin
Mate Matišić
Marko Misirača
Narodno pozorište RS, Banja Luka,BiH
Naši dani

(praizvedba bh. autora)

Željko Stjepanović
Jug Radivojević
Sarajevski ratni teatar, Sarajevo, BiH
Jedvanosimsoboakalomistobo

(praizvedba bh. autora)

Nejra Babić i Aleš Kurt
Aleš Kurt
Zvezdara teatar, Beograd, Srbija
Osama- Kasaba u Njujorku

(praizvedba bh. autora)

Vladimir Kecmanović
Darko Bajić

„Ravna ploča“ Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice je savremena i svježa predstava, koja u hermetičnom prostoru (brvnari kroz koju puše i vazduh i svjetlo) utiskuje naš etos u svoje značenje.Majka i sin, bolesni, žive u zabiti, krševitoj Hercegovini. Majka umire slomljena svim događajima koji su mogli da je zadese na ovim prokletim prostorima, a on slijep ostaje da živi sam. Ko će mu od sutra biti saveznik u životu? Da li ga je majka pripremila za ono što gačeka ili je poremećenom ljubavlju od njega stvorilia žrtvu. Glumci koji govore autentičnimduvanjskim dijalektom dotiču antičku dimenziju i tragičnost junaka drame velikog potencijala. Srce se grči u toj atmosferi tjeskobe. Njihova tijela su isječena snopovima svjetlosti, tim ljudima ni dolazak doktora ne pomaže. Ovaj zanimljiv ansambl sa podjednakom vjerom razigrava i gotovo dokumentaristički „cijedi“ jedan dan koji nikako da prođe, kao i stilizovane i magijske scene koje čine njihovu realnost. Ona je ovdašnja Medeja, travarica, nevjesta-žrtva, majka-krvnica, a prije svega, žena na samrti, i ovo je njen očajniči pokušaj da utješi sina metaforom „ravne ploče“, svijeta kao idiličnog mjesta prilagođenog slijepcima, što je ujedno i podsjećanje kako svaki radikalizam, makar se radilo i o majčinskoj ljubavi,nužno vodi u fundamentalizam.

„Poslednja ljubav Hasana Kaimije“ iz Tuzle je istorijska drama Derviša Sušića, prvi put izvedena prije 40 godina u istom Narodnom pozorištu Tuzla. Lik Kaimijaje konkretna istorijska ličnost, mistik, učenjak, ljekar i pjesnik, koji se zatiče na čelu naroda u velikoj pobuni sarajevske sirotinje 1683.godine, a koja se događa u vrijeme osmanske okupacije Beča. Predstava govori o nepomirljivim svijetovima koji pripadaju svakom ljudskom biću i onom svijetu koji je unutrašnji, intimni i onom koji se mora živjeti.Svijet, odnosno, istorijske okolnosti, determinizam, ne dozvoljavaju pojedincu da se skloni od mlina istorije, koji, kad se zavrti, melje i one koji su krivi i one koji su nedužni.Ovo pozorište, ambicoznom produkcijom i klasičnim dramskim potencijalom tretira temu pobune i aktuelizuje je u pozorištu. Upravo je to učitavanje koje ovaj komad čini potrebnim i vrlo aktuelnim danas. Odnos pojedinca naspram vlasti i odnos naroda prema vlasti,prelama se kroz odnos pojedinca i naroda. Neuhvatljivi pojam pravde je ono za čime se traga, a ta potraga je ono što ovu priču čini unuverzalnom.

U maštovitoj i razigranoj predstavi „Kad bi Sombor bio Holivud“ NP Sombor, čitav ansambl se bavi suštinskim zanatskim sredstvom: postupkom, artstičim detaljem koji govori sve, koji je važniji od riječi, efektniji od dijaloga. Ova inscenacija je nastala po motivima i inspirisana je tekstom Radoslava Dorića. U svom istraživačkom radu od samog početka je angažovana intimnim mini- ispovijestima glumaca koji kritikuju vrijednostikoje smo zaboravili i zapostavili. Imali smo ih nekada, ali smo ih uništili sistematski, stihijski, planski- nebrigom, neozbiljnošću, aljkavošću i svim rugobama što su nam došle pod ruku. Koliko je Ernest Bošnjak, a ovo je priča o njemu, bio lucidan i htio da napravi fabriku snova i igrani film početkom 20.vijeka u Somboru, toliko je i ovaj glumački organizam bio lucidan da napravi predstavu bez riječi i vizuelnu senzaciju koja izlazi iz okvira objektiva i montažnim postupkom bilježi se na celuloidnu traku što se transponuje u slepstik komediju. Bošnjakova ideja o Somboru kao Holivudu je spriječena Velikim ratom, ali i malograđanskim odnosom sredine i vlasti prema svakoj ideji koja je nova. Ova bajkovita predstava kreirana je u tradiciji nijemog filma, gde su pokret i muzika osnovna sredstva kojima se publici priča priča.

Egzistencija malog čovjeka, poštenog i dobrog (ili on nije takav) ugrožena je surovošću današnjice koju glumci nose nasvojoj grbači, nazivajući se svojim imenima u predstavi, a zastupajući sve nas. Kao da su izašli iz publike, i da su svi sad na sceni, što se i desi na samom početku predstave „Govori glasnije!“. Improvizacijski model i autentičnost predstave Bobe Jelčića, reditelja neobičnog senzibiliteta, potvrđuje da se sve dešava sad i ovde, tu pred nama. Brehtovskim postupkom otuđenja ekipa Satiričnog kazališta Kerempuh otvara bolna pitanja današnjice, na koja društvo nema odgovor jer je birokratski- nehumano i kvazidemokratsko i u njemu nema mjesta za empatiju. U društvu ne, u pozorištu da! Ko smije danas da govori glasnije? Autorska ekipa razbija „pozorišnu iluziju“, zadirući u intimu pojedinca,stvorivši predstavu u kojoj nema mjesta za bljesak reflektora i raskoš dekora jer traži direktan put do publike, želeći da spasi dušu ljudi, povrijeđenih i potištenih,koje susrećemo svakog dana, oni su naša stvarnost. Predstava počinje sa gospođom Gordanom, Srpkinjom iz Mostara, koja je izbjegla u Zagreb i 25 godina nema poslai zagazi na crvenu prostirku pored glumice koja će nju igrati, da bi na kraju sve bilo poremećeno, a izgleda, kao da nije.

Mate Matišić, provokativni hrvatski pisac poslije drame „Sinovi umiru prvi“ vraća se na festival u Brčko, ovoga puta sa predstavom „Ničiji sin“, Beogradskog dramskog pozorišta. Kao i prošli put, ima hrabrosti da načne bolne rane. Ivan, umirovljenik Domovinskog rata, sin Izidora, sveučilišnog profesora, bivšeg političkog zatvorenika, saznaje da njegov otac nije njegov otac, već da je on sin zatvorskog čuvara Sime Srbina, protiv čijeg naroda se on borio i ostao invalid. U građanskoj uglednoj porodici, desi se ubistvo i konačno se svi moraju suočiti sa istinom (kao kod Krleže). Ko smo mi? I šta radimo ovde? A do tog odgovora mora se doći kroz koloplet tajni i laži, što su istkane pozorišnom igrom i miksom žanrova od građanske drame, preko trilera, groteske, vodvilja, farse, tragedije i apsurda (koji nas, možda, najjasnije određuje) – nas ovdje, koji smo tako blizi, atako daleko. Granice su postavljene, ali se matrica onih koji nam „žele dobro“ vječito ponavlja i Izidor vježba novi politički govor.

Predstava „Naši dani“ NP Republike Srpske iz Banjalukeizaziva jed i gorčinu što smo, na neki način, debelo zaglibili u blato, a pravimo se kao da nismo; što smo žestoko i objeručke prihvatili korupciju, a bunimo se protiv nje i sve u komičnim sutuacijama nušićevskog tipa da se razotkrije naš karakter i pokaže da se ništa nije promijenilo. Predstava počinje kao socijalna drama sa nezaposlenom majkom, kojoj neko treba da pričuva malo dijete, da bi kasnije preko komedije, ironije i samoironije, uplivala u satiru, do žestoke kritike društva i krug će zatvoriti antologijska pesma „Naši dani“ Vladislava Petkovića Disa. Svi se zapitaju, kakvi smo to mi kad nam se mladost u punoj snazi valja po blatu? Mislimo li na budućnost, ovakvi kakvi smo? Nušić nam je odgovorio, a mi? Šta mi kažemo? U pozorištu, glavnom scenskom prostoru, namiješta se konkurs i preko štele će biti primljena „ministrova mala“ za lektora ili rektora. Upravnik je bivši grobar, a možda i budući ministar, samo da kupi diplomu. Sve je ovdje skrpljeno i povezano kako ne bi trebalo dabude, dok se publika grohotom smije.

Pozorište Sarajevski ratni teatar se upustilo u avanturu prvorazrednog značaja, rogobatnog i krajnje neobičanog naslova „Jedvanosimsoboakoalomistobo“. U eksperimentalnom radu i laboratoriji pozorišnih stvaralaca svoje polazište crpi iz istraživanja i ankete u vezi sa odlivom mozgova(jer ljudi odlaze iz BiH u neke druge krajeve). Postavljeno je svima pitanje šta bi ponijeli u „bijeli svijet“ ako se na to odluče. Artikulisane ideje,sinhronizovanom i vratolomnom igrom ove ansambl predstave,u kojoj se mladost ne miri sa stvarnošću koja joj je dodijeljena da u njoj živi, prkose apsurdu. Publika gledajući glumce koji trče, skaču i vješaju se, ispred povremeno obojenih i grafitima ispisanih zidova u podgrijanoj atmosferi bježi od uspavanog klimoglavca, malog miša, nezainteresovanog i anesteziranog roba koji će ćutati u strahu i anemiji da ponovo pristane da joj ista politička oligarhija kroji sudbinu i još će je pokrasti na izborima. Artificijelnom igrom nailazimo na beznađe, partokratiju, šaltere, stres, dubiozu, nebulozu i apsurd na kub. Obični ljudi su na ivici ponora i pravo je čudo da uopšte postoje – dokle će, ne zna se. Ova, do srži angažovana predstava, urbano i s pravom napada sve bolne tačke danas.

Predstava Zvezdara teatra iz Beograda „Osama- Kasaba u Njujorku“ je nastala po romanu Vladimira Kecmanovića. Ova univerzalna priča o ratnim stradanjima  ispričana na dvije strane svijeta, Njujorku i Kasabi Sarajevu (a može biti bilo koji grad, baš kao i kod Andrića gde se za Osatičane ne zna da li se odnosi na Osaticu, Srebrenicu, Višegrad ili neki veći grad). Priču o „sarajevskoj raji“ ispovijeda mladi konobar u Njujorku vraćajući nas na ove prostore, vještom, šarmantnom i sugestivnom glumačkom igrom, plejadom mladih glumaca koji sa punom snagom i bez ostatka, se vešto transformišu u ono što smo doživjeli, da nam zacijele rane, bar na dva sata, vještim montažnim postupkom vremenskog i prostornog pretapanja, natopljene iskrenim emocijama. Ovo je priča o sjećanju na zemlju koje više nema, gdje glavni glumac, kao u nekom kabareu, priča svoju životnu priču gostima, koji su se zadesili, koji su stranci i kojisu takođe iz nekih svojih razloga našli uhljebljenje daleko od svoga doma.

Predstave koje, kao selektor, nisam uvrstio u takmičarski program Susreta, a bile su prijavljene, nisu mogle biti izvedene iz tehničkih razloga, ili se nisu uklapale u zadati okvir i kriterijume ovogodišnjih Susreta, ili se nisu mogle uklopiti u zadate termine održavanja Susreta.

Prijedlog selektora:

Na osnovu svega izloženog, predlažem slijedeći redosljed izvođenja predstava na 35. Susretima pozorišta/kazališta BiH, Brčko-Distrikt 2017. prema dogovorenim terminima i cijenama izvođenja:

Teatar – produkcija
Datum
Predstava
Autor
Reditelj
Bosansko narodno pozorište Zenica, BiH
15.11.
Ravna ploča

(praizvedba bh. autora)

Dragan Komadina
Lajla Kaikčija
Narodno pozorište Tuzla, BiH
16.11.
Poslednja ljubav Hasana Kaimije
Derviš Sušić
Goran Damjanac
Narodno pozorište Sombor,Srbija
17.11.
Kad bi Sombor bio Holivud
inspirisano tekstom Radoslava Dorića

Kokan Mladenović

Kokan Mladenović
Satirično kazalište Kerempuh, Zagreb, Hrvatska
18.11.
Govori glasnije!

(praizvedba bh. autora)

Bobo Jelčić
Bobo Jelčić
Beogradsko dramsko pozorište, Beograd,Srbija
19.11.
Ničiji sin
Mate Matišić
Marko Misirača
Narodno pozorište RS, Banja Luka, BiH
20.11.
Naši dani

(praizvedba bh. autora)

Željko Stjepanović
Jug Radivojević
Sarajevski ratni teatar, Sarajevo, BiH
21.11.
Jedvanosimsoboakalomistobo

(praizvedba bh. autora)

Nejra Babić i Aleš Kurt
Aleš Kurt
Zvezdara teatar, Beograd, Srbija
22.11.
Osama- Kasaba u Njujorku

(praizvedba bh. autora)

Vladimir Kecmanović
Darko Bajić
Pregovori su u toku
23.11.

 

Na kraju se zahvaljujem na ukazanom povjerenju i ponudi da budem selektor 35. Susreta pozorišta/kazališta Brčko Distrikt 2018. Upravama pozorišta/kazališta, koja su prijavila svoje predstave za ovogodišnje Susrete zahvaljujem na dobroj i profesionalnoj saradnji.

 

Sarajevo, 22.10.2018. godine. 

Selektor 35. Susreta pozorišta/kazališta Brčko 2018.

prof. Željko Mitrović