Polustoljeće trajanja Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta BiH i njihov četrdeseti festival, biće zatvoreno monodramom „Goya“, autora Miroslava Krleže, u režiji Zijaha A. Sokolovića. Reditelj ove monodrane je istovremeno i njen glumački akter. Veoma intrigantan tekst nedovoljno poznat, jednog grandioznog hrvatskog i južnoslovenskog autora, i isto tako veliki glumački akter u istim okvirima su tandem koji je spustio festivalsku zavjesu na četrdeseti format Susreta. Producenti ove monodrame su Festival Miroslav Krleža – Zijah A. Sokolović i Yugoart.
Riječ je o, do skoro, nepoznatom i skoro otkrivenom dramskom tekstu Miroslava Krleže, koji je nastao između 1917. i 1923. godine. Ovaj tekst je kasnije poslužio Krleži da napiše esej o Francisku Goyi, španskom slikaru koji je bio najvažniji umjetnik svoga doba (1746 -1828), a koji je izvršio ogroman uticaj na evoluciju slikarstva. Krležin esej je objavljen 1926.godine. Veliki pisac u ovom tekstu govori uopšte o položaju umjetnika u društvu. Predmet njegovog interesovanja je umjetnik koji je blizak vlastima i koji mora pribjegavati raznim mimikrijama kako bi opstao, ne samo u umjetnosti i stvaralaštvu, nego uopšte u životu. Jer, vlasti dolaze i odlaze, a umjetnici ostaju. Svaka vlast, kakva god ona bila, demokratska ili nedemokratska, totalitarna ili narodna želi da veže umjetnike za sebe i svoju politiku kao pojedince koji imaju mnogo širu i veću prepoznatljivost od nje same. Svjesni su da će značajni umjetnici animirati mnogo naroda da prihvati konkretnu vlast. Umjetnici koji ne prihvate takvu ulogu teško mogu opstati, i ne samo u umjetničkom krugu, nego uopšte u životu. Malo je umjetnika uspjelo da ostane na teritoriji jedne vlasti, a da je ostalo potpuno indiferentno na njene pozive, kao i da vlasti sa tim i takvim imenima ne manipulišu.
Naročito su nastojanja vlasti da privoli značajne umjetnike u podršci njenom vladanju izražena u toku kataklizmatičnih događaja, a pogotovo onih ratnih. Mnogi su od njih služili vlasti koje su promovisale osvajačku i politiku strahota. Poznat je slučaj Martina Hajdegera i njegovo bezrezervno stavljane u službu Njemačkog Rajha, u toku Drugog svjetskog rata. Za takav njegov odnos „nagrađen“ je pozivom građanima Njemačke da javno spaljuju njegove knjige, po okončanju ratnih strahota. Očito da Hajdeger nije mogao kontrolisati nemir svoga duha ili nije imao odbrambene mehanizme da spriječi ili izbjegne zloupotrebu svoga imena i djela. Nije imao tu snagu i mogućnost kontrole izazova njegovom duhu kao što je to imao Ivo Andrić koji je svo vrijeme Drugog svjetskog rata proveo u jednom malom iznajmljenom zamračenom stanu u Beogradu, gdje je napisao svoj grandiozni roman „Na Drini ćuprija“. Oglušio se na pozive tadašnjih okupacionih vlasti u Beogradu da bude promotor njihove politike. Iako je ostao bez ikakvih prihoda nije prihvatio ponudu tadašnjih okupacionih vlasti u Srbiji da prima njihovu penziju.
I Miroslav Krleža je umjetnik i pisac koji se dovodio u vezu i bio blizak sa nekim politikama. Ti ljudi nisu pripadali ni u kom slučaju njegovom svijetu, a da li im je morao pripadati moguće je dijelom zaključiti gledajući i analizirajući Goyine slike sa razumijevanjem, kako to radi i Zijah A. Sokolović. Bio je Krleža blizu i vlasti Nezavisne države Hrvatske, ali i komunističke i socijalističke Jugoslavije. Taj svoj kopernikanski obrt, od jedne vlasti ka drugoj, objasnio je u jednoj rečenici šezdesetih godina XX vijeka kada je rekao: „Između Dida (Eugena Dida Kvaternika) i Djida (Milovana Djilasa) opredijelio sam se za ovog drugog“. Nešto slično je uradila i grupa dramskih umjetnika iz zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta predvođena Vjekoslavom Afrićem, poslije premijerne izvedbe, kojoj je prisustvovalo svo rukovodstvo NDH u Zagrebu, otišli su grupno u partizane i tamo formirali umjetničku četu.
Takav odnos umjetnika prema vlastima uvijek treba podržati, jer njihovo djelo ostaje za sva vremena, a politike prolaze, zaboravljaju se, ili im se presuđuje pred određenim organima ili pred sudom javnosti.
Monodrama „Goya“ u izvođenju Zijaha A. Sokolovića daje jednu novu i mnogo složeniju dimenziju odnosa umjetnika i vlasti. Preko Krleže približava publici Goyu i njegov likovni svijet. Ovo je priča i o Krleži, ali i o Goyi. Ali, to je priča još više o dramatičnosti života svakog umjetnika koji se našao u lavirintima veoma rizičnih životnih i društvenih stvari i njegovom kretanju između života i smrti.
Ovaj Krležin tekst, koji je nezavršen, ostavio je majstoru scenske igre kao što je Sokolović mogućnost da sam dopiše i izgradi mnoge nepoznate detalje o Goyi i Krleži, A on to vješto radi umećući u svijet i djelo dva umjetnika, koji se bave jedan drugim, i još neke autore i pisce (Čehov, Brook, Bob Wilson). Na taj način on upotpunjuje galeriju likova koja dopunjava život umjetnika i njegove tegobe, pod bilo kojom vlašću. Veoma uvjerljivo i scenski upečatljivo Sokolović donosi intimnu dramu umjetnika transponujući je u nove izazove koji stoje pred umjetnika, a kojih u trenutku kada se oni dešavaju, možda i nije svjestan. Njegova scenska izvedba je najbolji udžbenik iz koga se može naučiti ključna značajka sistema vrijednosti jednog značajnog umjetnika, kao i konformizam u koji uživaju neki umjetnici prodajući „dušu đavolu“.
Piše: Srdjan Vukadinović