Glumac Bojan Kolopić u predstavi Gospođica utjelovio je likove dajdžu Vladu i Ratka Ratković.
Tko su likovi koje ste utjelovili i koja je razlika u karakterima ovih likova?
Ova dva lika su, možemo reći, jedini s kojima je Ratka imala emotivniji odnos, a na kraju su oba lika, gledajući iz njenog kuta, tragično završila. Dajdža je obolio i preminuo vrlo mlad, a Ratko ju je u principu prevario za novac. Ono što je zanimljivo, Ivo Andrić ih je opisao kao fizički vrlo slične, te nisam imao potrebu previše se truditi u mijenjanju izgleda na samoj sceni, i nadam se da sam uspio karakterno da ih iznesem na različit način.
S obzirom na to da ste utjelovili dva lika i uz sve to ste imali ulogu naratora, je li bilo teško publici dočarati te različitosti?
Meni osobno je bio vrlo zanimljiv čitav taj postupak, jer smo svi imali i ulogu naratora i više likova, izuzev glavne glumice koja je utjelovila Rajku. U početku mi je djelovalo izuzetno zahtjevno, ali poslije mi je bilo zadovoljstvo igrati jer je bila odlična ekipa i lijepo smo se uklopili. Mislim da nam je veliki uspjeh i sam zadatak naratora, jer smo uspjeli sačuvati i bogatstvo jezika našeg nobelovca Andrića, jer su naratori govorili na ekavici, a likovi na ijekavici.
Smatrate li da je teško kroz predstavu prenijeti Andrićeve misli i osvrte?
Mislim da je prilično teško da se sve to postavi i odigra na sceni, inače i kroz film i uraditi dramaturgiju, ali je zaista odličan posao odradila Vanja Ejdus zajedno s Đurđom Tešić. Meni kada su kazali da ćemo raditi „Gospođicu“, poznavajući roman, bio sam uplašen i nisam uopće bio siguran na koji način to može da se adaptira za kazalište, ali kada sam pročitao dramaturgiju bio sam i više nego oduševljen njihovim rješenjima, a poslije i u samom postupku sa svojim kolegama sam zaista uživao i sada obožavamo da igramo ovu predstavu.
Škrtost glavne junakinje prati ju kroz cijeli njezin život, i kako ste kazali na početku, ipak neke emocije pokazuje prema osobama koje žive rastrošno. Privlače li se suprotnosti?
Da, svakako da se suprotnosti privlače. Spomenuo bih, kako se ta pohlepa kroz godine sve više pojavljuje, i ne mogu reci da je dostigla svoj vrhunac, jer se pohlepi, nažalost, ne nazire kraj. I koliko god veliki pisci, veliki umjetnici na to ukazivali, kada su novac i pohlepa za novcem u pitanju, čini mi se da tonemo sve dublje i dublje. Ivo Andrić uspijeva da na neki način opravda Rajku, jer nije ona samo pohlepna jer je takva, nego i zbog tog amaneta koji joj je ostavio njezin otac.
Na sceni svaki lik ima svoj kofer, koja je uloga kofera u predstavi?
Koferi su tu, jer se predstava odigrava u velikim vremenskim razmacima i u dva glavna grada Sarajevu i Beogradu, pa je njihova simbolika u selidbi, a s druge strane u koferima čuvamo najdragocjenije stvari, poput novca i uspomena kao što je majčin sat.
Koja bi po Vama bila poruka ove predstave?
Nemojte biti tvrdica! To pod broj jedan, ali meni je, budući da smo cijelo vrijeme svi na sceni i kada smo pasivni, ustvari aktivno gledamo radnje koje se odvijaju ispred nas, i meni nikada nije svejedno kada se odigrava zadnja scena naše glavne junakinje, u kojoj ona umire sama sa svojim koferom novca, s različitim valutama, sa svojim milijunima. Nikada mi to nije svejedno gledati, koliko god puta odigrali ovu predstavu, i to je jedna od najvažnijih pouka, da nikada ne završimo tako. Moja je pretpostavka da su ljudi, kojima je novac broj jedan, pa nekoliko mjesta prazno, a tek onda sve ostalo, uglavnom završili sami.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dragan Deanović