Moj otac Safet Pašalić, Hamlet i skojevac je umro. Ali, nije zaboravljen. Prvenstveno zahvaljujući Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Sarajevo i kustostici muzeja Amini Abdičević. Postavili su dvije izložbe o Safetu u muzejskoj galeriji „Mak“. Izložbe su selili i u druge prostore, a u dvije bogate monografije dali su odgovor na pitanje: „Ko je glumac Safet Pašalić?“ Sjećanja na Safeta se obnove svake godine i na pozorišnim festivalima u Mostaru i Brčkom.
Moj otac Safet Pašalić je, zahvaljujući kralju Aleksandru Karađorđeviću, prvi put boravio u Sarajevu u januaru 1929. godine. Odmah po dolasku u Sarajevo smjestili su ga u zgradu Beledije koju samo samo jedna uska uličica je dijeli od gradske Vijećnice. Obje zgrade je krajem devetnaestog vijeka gradila Austrougarska – veleljepnu Vijećnicu u raskošnom pseudomaurskom stilu i neorenesansnu Belediju, znatno manju, skromniju sa malim prozorima. Ove zgrade su početkom dvadesetog vijeka postale istorijski objekti. Vijećnica kao posljednja zgrada u kojoj su 28. juna 1914., prije nego što će biti ubijeni, boravili austrougarski predstolonasljednik nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga grofica Sofija, a Beledija jer je u nju bio doveden Gavrilo Princip nakon što ih je tog dana ubio. Mada Beledija na turskom znači opština, u toj zgradi nikada nije bila opštinska administracija. Beledija je do polovine prošlog vijeka bila sudska i pritvorska zgrada. U njoj su boravili pritvorenici koji su čekali na suđenje.
Da bih objasnio kako je moj otac dospio u Belediju, moram krenuti ispočetka.
Safet Pašalić je rođen 14. avgusta 1907. u Brčkom. Položio je malu maturu upisao se na Trgovačku akademiju, a nedugo poslije toga ostao bez oca Omera. A Omer je bio bogat. Bio je činovnik, imao je više kuća, zemljišta i šuma. Njegov sin, moj otac Safet, nije morao da se brine za budućnost. Malo je trčao za prvom fudbalskom loptom koju je neko donio u Brčko, malo za djevojčicama, ljeti se kupao na Savi. Družio se sa vršnjakom, a kasnije poznatim slikarom Rizahom Štetićem. Obećao mu je da će prvom sinu dati ime Rizah, a budući slikar se zarekao da će sinu dati ime Safet. Safet je svoje obećanje ispunio, a Rizah nije ni mogao. Imao je samo tri kćeri.
U ranoj mladosti Safet je čitao sve što bi mu došlo do ruke. Tako je pročitao i „Kapital“ Karla Marksa. Nakon toga se posveto svom novom hobiju. A taj hobi je bio komunizam! Čitao je kako će radnici i seljaci skinuti sa vlasti gospodu i kapitaliste, kako će svi ljudi na zemaljskoj kugli imati ista prava, svi će biti siti, jesti istu hranu i nositi jednake pantalone, košulje, cipele. Tvrdio je da više niko neće vjerovati u Boga, da će svi biti ateisti. Safet je u to gorljivo ubjeđivao svoje drugare iz škole sve dok ga nisu izbacili iz Trgovačke akademije.
Tako da moj otac više nije morao da uči, a ni da radi – bio je kapitalista, pa se u dvadesetim godinama života sav posvetio borbi za svjetliju komunističku budućnost. Organizovao je 1928. proslavu Prvog maja u Brčkom i održao uvodni govor. Potom je osnovao partijsku organizaciju i postao prvi sekretar Komunističke partije u Brčkom.
A onda je nastupio trenutak kada je Safet digao ruke od politike i odabrao drugu profesiju. Rekao je: „Biću glumac!“.
To se dogodilo brzo i nenadano. Krajem novembra 1928. godine u Brčko je doputovalo putujuće Povlašteno pozorište Miše Miloševića, a Safet je bio na prvoj probi. Bila je to ljubav na prvi pogled. “Te 1928. pozorište je bilo kolijevka kulture“, pričao mi je otac. “Nijemi film su mogli pogledati i zvuk sa radija čuti samo rijetki dobrostojeći stanovnici velikih gradova. Biblioteka je bilo malo, a pismenih svega desetak posto.“
Safet je prvi put stupio na scenu 29. novembra 1928. u ulozi Komesara u predstavi „Seoska lola“ Ede Tota. Koji sat kasnije ponovo je bio na pozornici da odigra slugu Gastona u predstavi Alfreda Savoara „Osma žena“. Naravno, sve su to bile sporedne, debitanske uloge kroz koje je Safet učio zanat. A bilo ih je mnogo. Dolazak putujućeg pozorišta u neki mali grad bio je praznik za mještane. Za pet ili deset dana igrane su dnevno dvije-tri predstave pred punom salom. Na repertuaru je bilo desetak komada, a od glumaca su više posla imali jedino šaptaći, sufleri kako su ih zvali, koji su iz malih kućica na sredini pozornice ili iza kulisa šaptali glumcima tekst uloga.
Krajem decembra putujuće pozorište je pustilo glumce na kratki odmor. Safet je iskoristio slobodno vrijeme da po partijskom zadatku otputuje u Tuzlu. Tamo je prenio ideje o narodnim kuhinjama, diktaturi proleterijata i ratu protiv buržoazije. Sa vršnjakom, prijateljem i kasnije čuvenim slikarom Ismetom Mujezinovićem, sarađivao je na osnivanju organizacije Komunističke partije u Tuzli. Potom se vratio u Brčko da dočeka Novu 1929. godinu.
Naravno, sa ovakvim postupcima sljedbenika Vladimira Iljića – Lenjina nije bio zadovoljan kralj Jugoslavije Aleksandar I Karađorđević. Šestog januara 1929. je donio Obznanu zvanu Šestojanuarska diktatura. Ukinut je Vidovdanski ustav, raspuštena Narodna skupština i zabranjen rad svih političkih stranaka i sindikata.
Moj otac je odmah nakon Nove godine uhapšen, odveden u Sarajevo i pritvoren u Belediji. Tu je boravio nekoliko mjeseci. Malo su ga saslušavali, tukli i za uši vukli, a onda bez suđenja pustili na slobodu. Izrečena mu je mjera zabrane služenja vojnog roka, što mu nije bilo krivo, kao i obaveza da se pri svakom putovanju prijavi policijskoj stanici u gradu u kome boravi.
To javljanje u policijskim stanicama je učestalo jer je Safet narednih pet godina od ranog proljeća do kasne jeseni proveo na binama putujućih pozorišta. Neka od sjećanja na taj period prenio je u drami „Glumci i rode“ koju je sa pjesnikom Miodragom Žalicom napisao 1959. godine.
Od 1935. do 1938. Safet je imao jednogodišnje angažmane u narodnim pozorištima Skoplja, Cetinja i Banje Luke. U Brčkom mu je umrla majka Hatidža, pa je u Brčko navraćao rijetko ili sa pozorištem ili da obiđe sestre i brata. U Narodnom pozorištu Dunavske banovine Novi Sad nastupao je od 1938. godine. Tu se zadržao nekoliko godina. Glavni razlog bila je moja majka Zora Stričević. Bila je to ljubav na prvi pogled. Zora je bila mlada, lijepa, školovana (imala je malu maturu). Radila je na telefonskoj centrali u Žitnoj berzi, a to je tada bio posao za dame. U ranoj mladosti ostala je bez oca. Moj djed Vladimir poginuo je 1918. na Solunskom frontu. Tu okolnost sam nekoliko puta saopštio srpskim vojnicima da bih se nekako zaštitio od maltreitanja u radnom vodu na Grbavici tokom zadnjeg rata. Naravno, nikada nisam rekao da je djed Vladimir poginuo kao austrougarski vojnik.
Negdje u jesen 1938. godine upravnik pozorišta poslao je jednog muzičara da pogleda klavir koji je porodica Stričević namjeravala prodati. Kako i zašto je taj muzičar poveo sa sobom Safeta teško je objasniti. To je, vjerovatno, bila sudbina. Jedno je sigurno: moj otac mu nije pomogao u izboru klavira, jer nije imao pojma o muzici, ali je zato izbor Zore za suprugu obavio lako i sa oduševljenjem. Porodica Stričević ga je srdačno prihvatila. Sa svojom punicom Ljubicom – Bubom i tri svastike dobro se slagao. Živjeli su u lijepoj porodičoj kući u Svetosavskoj ulici u centru Novog Sada, stotinjak metara od Matice srpske. Krajem 1939. godine i ja sam se tu rodio. Sve je bilo idealno.
Safet je već igrao značajne uloge u prestižnom novosadskom pozorištu. Krajem 1938. godine Šekspirovog „Hamleta“ režirao je kao gost Branko Gavella – najveći režiser koji je ikad radio na Balkanu. Branko Gavella je bio rođeni Zagrapčanin, po porijeklu Grk, završio je u Beču filozofski fakultet, potom i doktorirao na istom fakultetu. Međutim, filozofijom se nikada nije previše bavio. Bio je zaljubljenik teatra. Sa tridesetak godina počinje da se bavi režijom, prvo u Zagrebu, potom u Ljubljani, Beogradu, Brnu, Milanu, Pragu, Bratislavi… Družio se u Moskvi sa Stanislavskim, održao govor na proslavi stogodišnjice Henrika Ibsena u Oslu! U tom novosadskom „Hamletu“ Safet je dobio sporednu ulogu dvorjanina Ozrika. A toliko je želio da glumi Hamleta!
Tako su Pašalići sretno živjeli u Novom Sadu. Novaca, provoda, pa i slave, imali su sasvim dovoljno. A onda je u Jugoslaviji izbio rat. Ovde ću se malo udaljiti od Safetove glumačke biografije da bih vam ispričao jednu zgodu iz prvih ratnih dana. Evo kako se to zbilo po kazivanju mog oca Safeta:
“Trinaestog maja 1941. bilo je vrlo toplo. Sjedio sam na koferu u čekaonici željezničke stanice u Staroj Pazovi. Kroz otvorene prozore mogao sam vidjeti natkriveni peron obasjan suncem. Bilo je tri sata popodne. Jedna lokomotiva je, vukući teretne vagone, uz bučno lupetanje i puštanje pare, povremeno prolazila ispred željezničke postaje.
A onda su se pojavile lastavice. Strmoglavo su ulijetale pod natkrivenu, drvenu nadstrešnicu perona oglašavajući se glasnim kliktanjem. Potom bi se izgubile iz vida, ali sam mogao čuti njihovo cvrkutanje iz gnijezda skrivenih u potkrovlju perona.
Sasvim iznenada, nastupi tišina. Laste su negdje odletjele, lokomotiva više nije prolazila.
Razgledao sam čekaonicu. Nije bilo putnika. U samoj sredini je bila blagajna odvojena od čekaonice gustom ogradom od kovanog željeza. Niko nije kupovao karte za voz. Oznojeni blagajnik sa širitom na čelu borio se sa snom. Povremeno bi mu se oči sklopile, a ćelava glava zanijela prema automatu za vozne karte. Tada bi se prenuo i otvorio oči.
U drugom kraju čekaonice, možda patnaest metara od mene, na nekoliko klupa sjedili su njemački vojnici. U stvari nisu sjedili. Bili su zavaljeni u naslone klupa, oslonjeni jedni na druge, nagnuti nad ruksacima koje su držali na koljenima. Njih desetak. Svi su spavali. Njihove puške su mirovale. Bile su poslagane u dvije kupe, tako što su im kundaci bili na betonskim pločama čekaonice, a cijevi pušaka oslonjenene jedna na drugu. Na okupu su ih držali nišani i šipke za postavljanje bajoneta.
Ustao sam sa kofera na kome sam sjedio. Protegnuo sam se, napravio nekoliko koraka. Potom sam stao. Pažljivo sam se zagledao u puške. Bile su udaljene od vojnika samo par koraka, a njihove kupe su bila jedna uz drugu. Niz puške su visili tamni kožni remeni. Samo jedan remen je bio nov, nešto svjetliji i sjajan.
Onda sam donio odluku. Potrčao sam što sam mogao brže prema puškama. U trku sam uhvatio onaj sjajni remen i pušku povukao za sobom. Prva kupa pušaka se rasula i uz tresak oborila drugu.
Njemački vojnici su užasnuti skočili na noge. Pograbili su puške sa poda čekaonice. Neki su ih i repetirali. A onda, kada su me vidjeli, počeli su se smijati.
Ja sam zaplakao. Moji roditelji su pritrčali, majka me podigla u naručje i počela tješiti.“
Opisani događaj je iz vremena kada sam imao samo godinu i po. Možda sam prvo trebao opisati kako i zašto smo se našli u Staroj Pazovi? Odmah nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 17. aprila 1941. Vojvodinu su anektirali Mađari. Mađarska vojska je pod komandom regenta Mikloša Hortija naredila da Vojvodinu moraju u narednih mjesec dana napustiti svi stanovnici koji nisu rođeni u njoj. Znači, Safet je morao postati izbjeglica, a Zora i ja smo mu pravili društvo. Krenuli smo komforno. Prvi razred. Uz putničke vagone bio je i teretni vagon u kome je bio namještaj Pašalića. To je onaj vagon koji je lokomotiva vukla po stanici u Staroj Pazovi. Od Novog Sada do Stare Pazove, pa presjedanje za Brčko.
U Brčkom su nas srdačno dočekali. Lako se moglo dogoditi da glumačka karijera Safeta Pašalića bude okončana. Mogao je Safet posaditi krompir na svom imanju, poslije kukuruz, a sjeseni obrati šljive i praviti rakiju. Ali nije. Dvadesetdrugog maja te godine Njemačka je napala dotadašnjeg saveznika SSSR. Nenadano i žestoko. U Rusiji su živjeli komunisti. Hitler nije ništa imao protiv komunista. Družio se s njima, čak i sa Staljinom. Sve dok ih nije napao. A onda je došla naredba da se pohapse svi komunisti u Trećem rajhu. Naravno, i u Nezavisnoj državi Hrvatskoj u kojoj se Brčko našlo. Safet više nije bio komunista, ali kako su se brčanski policajci sjećali njegovog mladalačkog hobija, uhapsili su i njega. Potom je uslijedila građanska peticija kojom se traži oslobađanje Safeta Pašalića koju su potpisale desetine uglednih Brčaka. Nekoliko dana kasnije Safeta pustiše iz pritvora, a on potpisa izjavu da više nikada neće biti komunista i da neće raditi protiv vlasti.
Plan brčanske policije da Safeta odvezu u Sarajevo i ponovo smjeste u Belediju nije uspio. Nije uspio ni Zorin plan da svi ostanemo u Brčkom. Safet nije mogao bez pozorišta. Pokupio nas je, pa smo u jesen preselili u Sarajevo. Na čelu Hrvatskog državnog kazališta Sarajevo, kako je Narodno pozorište preimenovano, tada je bio Ahmed Muradbegović. Stariji od Safeta petnaestak godina, Muradbegović je bio književnik, profesor i glumac. Rođen je u Gradačcu, studirao u Zagrebu, imao je umjetničke ambicije, a politika mu je služila da ih ostvari. Pred sam rat se izjasnio kao Hrvat muslimanske vjeroispovjesti što mu je pomoglo da postane intendant, kako su tada zvali direktora – ravnatelja kazališta u Sarajevu. Safeta je poznavao od prije rata.
Od septembra 1941. Safet je postao član pozorišta u Sarajevu. Intendant Muradbegović mu je ponudio glavne uloge u predstavama koje su bile na repertuaru. Safet je bio zahvalan i zadovoljan. Ali, samo nakratko. Svaki glumac na zemaljskoj kugli misli da može i treba glumiti Hamleta. Naravno, i Safet je žarko želio tu ulogu. Šanse da odigra danskog kraljevića polovinom 1942. godine su bile nikakve. Vlasti u Sarajevu su slušale šefove u Zagrebu, a Zagreb je primao naredbe iz Berlina. Šekspir je engleski pisac čije su knjige na lomačama spaljivane u Berlinu. Osim toga engleska vojska pod komandom generalpukovnika Bernarda Montgomerija u Libiji je upravo ostvarivala prve pobjede protiv njemačkog Afričkog korpusa kojim je komandovao feldmaršal Ervin Romel. Zato je, po mišljenju nacista, trebalo nastaviti bombardovati London, a ne igrati djela njihovih dramskih pisaca! Pa ipak, Safet je diskretno povjerio intendantu Ahmedu da je njegova životna želja da odigra ulogu danskog kraljevića. A ovaj ga podržao! Potom je Muradbegović prenio ovu namjeru u Zagreb i dobio potporu. I ne samo verbalnu. Iz Zagreba je stigao Branko Gavella da režira Hamleta.
Teško je zamisliti veći doživljaj za glumca od uloge Hamleta u režiji velikana Branka Gavelle u impozantnom neorenesansnom sarajevskom teatru. Premijera je održana 24.10.1942. godine. Potom je uslijedilo 70 izvođenja. Predstavu je vjerovatno vidjelo oko 25.000 gledalaca! Treba napomenuti da je Sarajevo tada imalo 80.000 stanovnika. A onda u junu 1943. sarajevsko kazalište sa Hamletom gostuje u Zagrebu. Nakon predstave Safet ide na večeru sa bračnim parom Belom i Miroslavom Krležom.
Safet je tada bio slavan i sretan glumac.
Ali, uvijek postoji ali! Kako biti sretan kada uoči početka predstave publika u sali Hrvatskog državnog kazališta Zagreb ustane, digne ruke u nacistički pozdrav i uzvikne „Za dom spremni“? Naravno, bilo je takvog ispoljavanja privrženosti vlastima i u Sarajevu. Kako uživati u aplauzu publike kada znaš da su stotine hiljada ljudi ubijeni, protjerani u logore, izgladnjeli…
Za vrijeme boravka u Zagrebu Safet se sreo sa prijateljem pjesnikom Tinom Ujevićem u njegovoj omiljenoj kafani. Vidjevši ga Tin se nasmijao i uzviknuo: „Šta radi skojevac u Zagrebu?“. Safet je osjetio poglede gostiju. Nisu to bili pogledi upućeni glumcu nego nepoželjnom strancu. Brzo je sa strahom i nelagodom napustio gostionicu.
Odluka je tada pala. Mora nešto poduzeti! Nedugo potom Safet se povezao sa partizanima. Naravno, njegovo učešće u pokretu otpora nije proteklo potpuno nezapaženo. U dva navrata pritvaran je na po desetak dana u Belediju. Pri drugom boravku polomili su mu i nekoliko rebara. Oba puta iz pritvora ga je vadio intendant Ahmed Muradbegović tvrdeći da kazalište bez Safeta ne može raditi. Nakon drugog puštanja na slobodu Ahmed je rekao: „Molim te okani se šurovanja s partizanima. Treći put će te uhapsiti Njemci, a onda neću moći da ti pomognem.“
Pred sam kraj rata bio sam u šestoj godini života tako da se maglovito sjećam pojedinih događaja. U to vrijeme saveznici su često bombardovali Sarajevo. Jedne noći su zavijale sirene pa smo poskakali iz kreveta i pobjegli u sklonište. U podrumu susjedne zgrade bilo je vjerovatno stotinjak ljudi. Uz tutnjavu bombi u podrum su ušla dva feldžandarma. To su bili pripadnici njemačke vojske koji su nosili na prsima metalnu pločicu sa natpisom naziva policije. Zagledali su se u neki papir, a onda je jedan od njih uzviknuo na njemačkom: „Gdje je Safet Pasalik?“. Svi u podrumu su pogledali mog oca, on je poljubio mene i majku, a njemački policajci su ga grubo povukli sa sobom. Moja majka se gušila u plaču, plakao sam i ja. I komšije su pustile koju suzu pokušavajući da nas utješe. Na sreću, moj otac se za desetak minuta vratio. Ispostavilo se da su moji roditelji zaboravili ugasiti svjetlo kada su bježali iz stana. Sve što je Safet trebao uraditi bilo je da otključa stan i okrene prekidač.
Imao je razloga Safet da se uplaši. Pomislio je da nešto znaju! Partizani su se spremali da oslobode Sarajevo, a moj otac je u tom događaju imao malu ulogu. Postojale su informacije da će njemački vojnici i ustaše pri povlaćenju minirati i porušiti značajnije objekte u gradu. Partizani su zato povjerili Safetu da organizuje odbranu kazališta. Dobio je nekoliko pušaka i bombi koje je upravo tog dana sakrio u podrumu pozorišta.
Nakon mjesec ili dva od događaja u skloništu partizani su Safetu javili da će noću petog aprila 1945. krenuti u akciju oslobađanja Sarajeva. Tada smo stanovali u maloj jednospratnoj kući na raskrsnici ulica Muse Ćazima Ćatića i Potoklinice. Četvorosoban stan na prvom spratu smo dijelili sa porodicom Kvese. Prozori su gledali na kaldrmisano stepenište Potoklinice i dvorište nadbiskupskog sjemeništa. Dvorište je bilo ograđeno zidom, a na samom uglu bio je sagrađen bunker. Sjemenište su koristili njemački vojnici kao kasarnu, ali su je napustili desetak dana prije oslobađanja Sarajeva. U kasno popodne naš sustanar Vinko i moj otac su na prozor postavili veliku uramljenu Titovu fotografiju, dvije sijalice i veliku petokraku. U sumrak je Safet otišao u kazalište, a mi smo upalili sijalice da se vidi Titova fotografija i sa bračnim parom Kvesa stali na prozor da dočekamo partizane. Uskoro smo ih vidjeli. Bolje reči nazirali. Išli su po mraku, polako, niz stepenice Potoklinice. Kretali su se tiho, pognuti i prilazili bunkeru. U bunkeru nije bilo nikoga. To smo mi znali, a partizani ne. Jedan partizan je rukom pokazao bunker, a drugi se zatrčao i u njega ubacio bombu. Bomba je eksplodirala, a mi smo pobjegli s prozora i ugasili sijalice.
Safet je prethodnih dana prikupio grupu glumaca i radnika iz pozorišta da dobrovoljno brane teatar u vrijeme oslobađanja Sarajeva. To veće podijelio im je puške i bombe. Potom ih je rasporedio po prozorima i vratima prizemlja kazališta. Ništa se nije događalo do deset sati, a tada se iz mraka pojavio mali tenk koji je opalio nekoliko granata na susjednu zgradu pošte. Glumci su vrlo hrabra profesija, toliko puta su se obračunavali pištoljima i sabljama, gađali strijelama, boli noževima protivnike. Uglavnom na pozornici. U životu nisu junaci. Stoga je Safet odmah nakon pucanja tenka naredio povlaćenje, pa su svi pobjegli u podrum. U podrumu su slušali eksplozije, pucanje pušaka, lupu gusjenica tenkova po Obali Adolfa Hitlera, a onda je sve prestalo. Branioci pozorišta su se šćućurili u mračnom podrumu. Nakon možda pola sata začuli su zvuke klavira. Neko svira klavir u kazalištu! I to ozbiljnu muziku! Komandant odbrane pozorišta, odnosno moj otac bez sluha, tiho zapita jednog od pozorišnih muzičara – dobrovoljaca šta svira klavirist? Betovena – „Za Elizu“, odgovori muzičar. „Znači, Njemci su se vratili!“ zgrozi se Safet. Nakon prve kompozicije klavirista nastavi svirati drugu. Muzičar uz osmjeh šapnu: „Sad svira Čajkovskog“. Možda su Rusi! Tada Safet odredi jednog dobrovoljca da proviri i utvrdi ko je iznad njih? Dobrovoljac se vrati i uzviknu: „Partizani“. Potom svi iz podruma veselo potrčaše u prizemlje. Partizani se zaprepastiše. Safet objasni komandantu partizanskog voda da su oni branili pozorište. Komandir u čudu reče da su imali puno sreće što ih nisu čuli. Pomislili bi da se dolje skrivaju ustaše i bacili bi u podrum nekoliko bombi.
Ujutro me je majka odvela na proslavu oslobođenja u Titovu ulicu na mjesto gdje još nije gorjela vatra, a Safet je ponio uramljenu Titovu fotografiju u pozorište. Dva mlada partizana zaustavili su Safeta na ulici, pogledali fotografiju, pa pošto nisu prepoznali Tita, sproveli su ga u komandu. Tamo su potvrdili da je na slici Tito i izvinili se mom ocu.
Nakon oslobođenja Sarajeva glumački status Safeta se nije bitno promjenio. U ratu je bio prvak drame, a to je ostao i nakon završetka rata. Umjesto intendanta Ahmeda Muradbegovića na mjesto direktora došao je književnik i prevodilac Nika Milićević. Muradbegović je pritvoren. Safet je pokušao da sada on njega vadi iz zatvora, ali nije uspio. Osuđen je, ali nedugo potom pomilovan, pa je poslije radio u pozorištima u Tuzli i Banjoj Luci. Muradbegović je karijeru završio u Dubrovniku kao jedan od utemeljitelja Dubrovačkih ljetnih igara.
Ansambl Narodnog pozorišta Sarajevo se završetkom rata nije bitno promijenio. Šekspirov „Otelo“ u režiji Crnogorca Vase Kosića u kojoj je Safet igrao Jaga je premijerno postavljen 14. januara 1945., a u istoj postavi predstava je ponovo premijerno izvedena 26.01.1946. Na repertoaru su tih poratnih godina pored dramskih klasika bili i lijevo orijentisani domaći dramski pisci Miroslav Krleža, Skender Kulenović, Oskar Davičo, kao i ruski autori.
Konačno se Safetu ostvarila želja iz mladosti. Skojevac je doživio da uživa u komunizmu. Nije više bilo kapitalista, radnici, seljaci i poštena inteligencija su imali jednaka prava, isto su jeli i imali iste cipele. Tačnije, svi su bili gladni, a stare cipele su po kiši svima propuštale vodu. Potrajalo je to godinu – dvije u kojima su Zora i Safet čekali u redu da na tačkice dobiju kilu brašna. Safet nije imao političku funkciju, a nije želio ni da uđe u Komunističku partiju. Ipak je dobijao nagrade, priznanja, pozive na proslave i konačno, 1947. godine, dobio je pravo i na ministarski magacin. To je bila radnja u kojoj su bolju robu mogli kupovati ministri i povlašteni drugovi. E, to se mom ocu nije svidjelo. Uprkos Safetovoj zabrani, Zora i ja smo ponekad tamo tajno kupovali slatkiše ili malo suhog mesa.
Safet je bio sretan što je rat završen pobjedom antifašista, ali nije nastupilo ono idealno društveno uređenje koje je kao skojevac propagirao. Bilo je tu malo političke cenzure, malo UDBE, informbiroa… Komunistička partija je nerijetko uticala i na repertoar pozorišta. Molijerova komedija Don Žuan u kojoj je Safet igrao naslovnu ulogu skinuta je sa repertoara nakon prve reprize! Razlog je bio što se u komediji spominju duhovi i bog.
Ali i u tom čvrstom, jednopartijskom sistemu nekada su se događale čudne stvari. U to vrijeme u Jugoslaviju su stigli drugovi i drugarice, a napustili su je gospoda i gospođe. To se nije dogodilo samo u Jugoslaviji, tako je bilo u čitavoj istočnoj Evropi. Jedan jedini izuzetak je bio gospodin Safet Pašalić! To je druga Safeta Pašalića ljutilo. Hiljadama puta je ispravljao one koji su ga oslovljavali „gospodine“ i skoro ljutito tvrdio da je drug, a ne gospodin. Ali, nije pomoglo. Do kraja života je ostao „gospodin“ Safet Pašalić. Nekada je to zvučalo nestvarno. Recimo na nakoj proslavi voditeljca programa kaže prisutnim: „Obratiće vam se drug Džemal Bijedić, drug Skender Kulenović i gospodin Safet Pašalić“.
A onda je u ljeto 1949. drugu Safetu Pašaliću stigao dekret. Dekret je bila naredba „odozgo“ od antičkog doba do komunizma u SSSR-u i Jugoslaviji. Na dekret se nije moglo žaliti i naređenje se moralo izvršiti. U dekretu je pisalo da se moj otac mora spakovati, preseliti u Mostar i tamo osnovati Narodno pozorište. Naravno, gospodin Pašalić je poslušao. Mostar je imao dobru tradiciju amaterskog pozorišta još od vremena Alekse Šantića, ali je u tim poratnim, siromašnim godinama trebalo krenuti od početka. U maloj, oronuloj zgradi kulturno umjetničkog društva „Abrašević“ Safet je prikupio nekoliko glumaca-amatera iz Mostara, trojicu glumaca iz Sarajeva i ponekog iz Jugoslavije. Bio je direktor, režiser, glumac – prvak drame, scenograf, kostimograf, brinuo se o kulisama, svjetlu, prodaji ulaznica, plakatima… Vratio se Safet u vrijeme putujućeg pozorišta kada nije bio samo glumac, već je obavljao i druge dužnosti. Usljedila je prva premijera. Bila je to drama „Noć u Globokom“ slovenačkog autora Mateja Bora.
Redale su se premijere, Mostarci su čekali u redovima da kupe ulaznice, a dvorana je mogla da primi jedva stotinjak gledalaca. Nije ni čudo što su Mostarci i Safet uskoro odlučili graditi novu zgradu pozorišta.
Nije Safet zaboravio ni porodične obaveze, pa je 15. aprila 1950. godine u našem stanu, nakon rođenja mog brata, organizovao sastanak mostarskih umjetnika i intelektualaca. Na tom skupu je nakon burne diskusije i popijenih nekoliko boca žilavke i blatine odlučeno da se prihvati prijedlog književnika Hamze Hume i novorođenom Mostarcu da ime Srmen po srebrenoj žici srmi kojom se filigranski izrađuje nakit. Da opravda umjetničko ime Srmen je završio Likovnu akademiju, postao slikar, profesor likovnog vaspitanja u Drugoj gimnaziji Sarajevo, a od nedavno i penzioner.
Brzo je Safetu dosadilo da bude direktor. Istinski glumci ne vole biti na vlasti, pa ni u pozorištu. Briga o budžetu pozorišta, platama, štampanju plakata za predstave, troškovima grijanja i struje – sve to je daleko od umjetnosti. Uz to, trebao je skupiti novac za gradnju pozorišta, naći projektanta, izvođača radova, a ponekad se i pentrati po skelama pozorišta u izgradnji. Volio je Safet Mostar i Mostar njega, ali je nakon godine i po iskoristio prvu priliku da se vrati u Sarajevo i radi ono što je najviše volio – da glumi.
Po povratku ponudiše u Sarajevu gospodinu Pašaliću jedan od prvih novosagrađenih stanova na Grbavici, a on odbi da se nastani – kaže: ”Neću na selo” Tako se uselismo u zajednički stan u ulici Valtera Perića. Između dva stana na drugom spratu austrijske zgrade bila je porušena pregrada u hodniku, pa su zajednički hodnik dug 20 metara dijelili umjetnici iz pozorišta. Bila je to prava artistička kolonija u kojoj su s nama živjeli bariton Milivoj Bačanović, režiser Vlado Jablan, glumac Drakče Popović, a poslije njega i komičar Rejhan Demirdžić.
U narednih dvadesetak godina ostvario je Safet mnoštvo uloga. Mačevao se na pozorici kao Sirano de Beržerak, igrao naslovnu ulogu Kina u pretstavi Aleksandra Dime i Ž.P. Sartra, starog kneza u Tolstojevom „Ratu i miru“, nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama kao Zlatikum u Držićevom „Skupu“. Igrao je i u sarajevskom Kamernom teatru 55, glumio u filmovima, na televiziji u radio dramama! Napisao je zajedno s Miodragom Žalicom tri drame, a sam niz dramatizacija za pozorište, radio, čak i libreto za prvi BiH balet „Grozdanin kikot“ po romanu Hamze Hume. Primljen je i u društvo pisaca.
Bila su to druga vremena! Umjetnike su voljeli, cijenili i nagrađivali. Safet je dobio niz jugoslovenskih i republičkih ordena, nagrada, priznanja. Orden zasluge za narod, dva Ordena rada, Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, nagrada ZAVNOBIH-a za životno djelo, nagrada za glumu Savezne vlade FNRJ, Sterijina nagrada za životno djelo, samo su neka od priznanja koje je Safet dobio.
Glumci su junaci. Dok su mladi i u srednjim godinama hrabro osvajaju srca publike u gledalištu. Starci glumci na pozornici mogu izmamiti samo poneku suzu. Vjerovatno je to bio razlog što je Safet odlučio da početkom sedamdesetih ode u penziju. Nije se potpuno povukao. Glumio je kao gost u nekoliko predstava Narodnog pozorišta u Sarajevu, igrao u TV serijama. U monodrami Safeta Kafedžića „Po suncu ti meni hodio“ opet je bio putujući glumac i na Jugoslovenskom festivalu monodrame dobio nagradu „Zemun 1976.“.
Polovinom osamdesetih Safeta su izdale noge. Nije mogao više šetati po Ferhadiji, pa ni nastupati na pozornici. U proljeće 1987. bio je posljednji put u Narodnom pozorištu. Odgledao je generalnu probu „Gamlleta“ Slobodana Šnajdera. Nije želio da dođe na premijeru, da ga pridržavaju dok šepajući ulazi u ložu. Ostarjelog Hamleta gledaoci bi sažaljevati, a to Safet – stari Hamlet nije želio. Bila je to spektakularna izvedba. Slobodan Šnajder je dramatizovao događaje iz 1942. godine kada je u sarajevskom kazalištu Branko Gavella režirao, a Safet igrao Hamleta. U ovoj postavci Gavellu je tumačio Ljuba Tadić, a Hamleta – Safeta skojevca Miralem Zubčević. Režija je povjerena tada mladom i talentovanom Sulejmanu Kupusoviću, a scenografiju je osmislio Mersad Berber. Muziku je komponovao Ranko Rihtman, kostimografiju je uradila Vanja Popović, dramaturg je bio Dževad Karahasan, a plakate za predstavu kreirao je Branko Bačanović – Bambi.
Ponesen ovim događajem tada sam napisao pjesmu posvećenu Hamletu:
H A M L E T
Kreni tri koraka naprijed,
potom naglo stani.
Osvrni se.
Pođi rukom prema čelu,
zastani na pola puta,
ruku prinesi srcu
i reci,
tiho ili glasno,
sjetno ili strasno,
tako, da aplauz dobiješ.
Reci:
„Biti ili ne biti?“
Potom,
zalelujaj kao list,
zatreperi,
tijelo nek´ ti vodi instikt.
Ipak,
nemoj da te emocije ponesu,
pođi prema rampi,
pogledaj reflektor plavi,
nek’ ti aplaudiraju,
kliču,
jer ti si glumac pravi.
Pjesma nije objavljena, ali ju je nekoliko dana nakon premijere prilikom posjete Safetu za Radio BiH pročitao Ljuba Tadić.
14. avgusta 1987. Safet je slavio osamdeseti rođendan. To veče svi smo bili s njim – Zora, moja supruga Branka, Srmen, moj sin Sandi, kćerka Inja i ja. Ostali smo do poslije jedanaest. Kad smo se vratili u naš stan na Grbavicu u momentu dok sam otključavao vrata telefon je zazvonio. „Tata je umro!“. Stigli smo kad i hitna pomoć. Konstatovali su da je Safet umro 15.08.1987. dan nakon svog osamdesetog rođendana.
Moj otac Safet Pašalić, Hamlet i skojevac je umro. Ali, nije zaboravljen. Prvenstveno zahvaljujući Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Sarajevo i kustosici muzeja Amini Abdičević. Postavili su dvije izložbe o Safetu u muzejskoj galeriji „Mak“. Izložbe su selili i u druge prostore, a u dvije bogate monografije dali su odgovor na pitanje: „Ko je glumac Safet Pašalić?“ Sjećanja na Safeta se obnove svake godine i na pozorišnim festivalima u Mostaru i Brčkom.
Na Hamletovo pitanje: „Biti ili ne biti?“ još nije dat odgovor. Ali, biće!
Sarajevo, 31.01.2021.