Prvi put u životu poželjela sam da igram neki lik

Nikolina Friganović, glumica Narodnog pozorišta Republike Srpske, u predstavi „Martin udio“ igra Milku, ženu koja je na sebe preuzela domaćinstvo i brigu o braći, majci i snahi. S Nikolinom Friganović razgovarali smo o Jasenovcu kao naslijeđu, o ženi koja nosi muški teret i o transgeneracijskoj traumi koja se provlači kroz cijelu predstavu.

Već ste na filmu tumačili lik koji direktno proživljava Jasenovac, a Milka njegove odjeke proživljava indirektno. Po čemu se razlikuje tumačenje jednog i drugog?

Za mene su to dva različita pristupa. Jedno je kada nešto igrate direktno, a drugo kada je to oko vas, negdje u vašem životu. Niste direktan učesnik u svemu tome, ali ste na neki način povezani. Kada smo radili ovu predstavu, više smo se bazirali na život ljudi koji su živjeli u Lici. Moj zadatak je prije svega bio sublimacija prototipa žene sa ovih prostora: žene koja je naučila da podnosi, da trpi, da nosi porodicu na leđima, koja je zbog porodičnih okolnosti odlučila da se posveti njima, da svoj život stavi u drugi, treći plan, da bude i otac i majka i brat i sestra. U njenom životu desile su se mnoge izdaje i fokus mi je više bio na toj ličnoj sudbini nego na kolektivnoj tragediji.

Milka je za mene stvarno poseban izazov i mislim da je to došlo do publike, u smislu prepoznavanja i razumijevanja takvih žena, koje su naizgled čvrste i mogu da podnesu, a unutra trpe svoju ličnu tragediju, razaranje, nedostatak ljubavi. U suštini, ona je jedna vrlo nježna i dobra žena, ali njen karakter ne dozvoljava da to izađe u prvi plan.

Teatar ima dugu historiju žena koje moraju preuzeti muški kodirane uloge, od Antigone do naše Hasanaginice. Razmišljate li u pripremi u tim ključevima i kako Milki dajete te muški kodirane osobine: kroz stav, kroz glas, kroz pokret? Kako izgleda taj proces?

Već sam nekoliko puta rekla da mi se, kada je ova predstava u pitanju, prvi put u životu, u radu koji traje više od 25 godina, desilo da poželim da igram neki lik. Kada sam pročitala roman Sanje Savić Milosavljević, a to je bilo mnogo prije nego što se uopšte pojavila ideja da se radi dramatizacija i postavlja na scenu, zatvorila sam knjigu i rekla: ‘Bože, koliko bih voljela da igram ovu Milku.’ To je na nivou intuicije, osjećaja. Sigurna sam da negdje genetski nosimo neke stvari, da su u životima naših predaka, po ženskoj liniji, sigurno bile i takve žene.

Kada uzmete okolnosti u obzir i uvažite ih u punoj snazi, kako može da izgleda žena koja je preuzela domaćinstvo na sebe, koja njeguje dva brata, majku, snahu, a da to ne bude dvodimenzionalno? Da bude žena od krvi i mesa, sa svim svojim strastima, bolovima, ljubavima, patnjama, potrebama. Zamislite samo kako izgleda jedan njen dan, kako su te ruke od silnog posla postale grube, kako su te noge teške, zašto se odala alkoholu, zašto je pokušala da nađe utjehu u svemu tome. Kad krenete da radite, krenu vrata da vam se otvaraju. Ako prva otvorite kako treba, onda i ostala idu, jedna po jedna, i dolazite do raznih rješenja. Probali smo i neke druge postupke i ideje, ali smo izabrali da Milka bude baš ovakva.

Često su muškarci ti koji su ostrašćeni na drugi način, borbeni, koji srljaju u ratove i sukobe. Ne generalizujem, ali istorija nam to na neki način pokazuje. A u stvari, glavni heroji i junaci su sve te žene koje su, na svim stranama, ostajale, čuvale ognjišta, pokušavale da spasu porodicu, djecu i muževe, i poslije svih tragičnih događaja nastavljale život dalje. To je jako teško, jako komplikovano, i upravo o tome govori lik Marte. Mislim da je ova predstava na neki način ženska: pratimo život mlade umjetnice Ivane u Beogradu, život Marte, Milke, Ivanine majke. To je priča koja ženu izdvaja u prvi plan.

Tradicionalno je muško epsko, a žensko lirsko: muškarac nosi vidljivu radnju, a žena nevidljivu brigu. Ova drama te kodove razgrađuje. Primijetio sam da publika reaguje kada Milka nagne rakiju ili kada čujemo vulgarizme. Prosječnom gledaocu to je trenutak humora, kao ‘vidi, žensko pije’. Kako se osjećate u tim trenucima? Ohrabruje li vas takva reakcija ili osjetite nešto drugo?

Ne smeta mi, to je sigurno tačna reakcija. Mislim da u toj situaciji njen postupak može da izazove i suze, i smijeh, i prezir, i razumijevanje. Loše bi bilo da reakcije nema, tako da je za mene svaka reakcija na taj postupak dragocjena. Ja zaista uživam da igram ovu predstavu. Radili smo je s ljubavlju, posvetili smo joj se i pričali priču o tim sudbinama u jako ružnim okolnostima. Ovdje je ljudski faktor najvažnija stvar.

Transgeneracijska trauma glavna je linija predstave, a u zraku je sve vrijeme mnogo loptica. Iskreno, do posljednjeg trenutka plašio sam se kako će narativ sve to pohvatati i uvezati na kraju.

Imamo skokove u radnji i u vremenu: idemo iz 1974. u 1963., pa u 1971. i 1984. Mnogo je radnji koje teku paralelno i likova koji se vremenom u sve to uvezuju, i sigurna sam da je publici potrebno izvjesno vrijeme da se sve te niti, cijela ta priča, uvežu i razumiju. Ali po reakcijama brčanske publike, meni je zaista bilo zadovoljstvo da igram i mislim da smo uspjeli da odigramo našu priču.

Jedan pisac je, upitan kako tako dobro piše ženske likove, odgovorio da žene jednostavno vidi kao ljude. To se u predstavi osjetilo. Jeste li unutar ekipe raspravljali o tome da rodno kodiranje ne bude previše očito? Kako je tekao taj proces?

Bilo je vrlo zanimljivo, jer smo skoro tokom cijelog procesa svi bili prisutni na probama i pratili smo i probe scena u kojima nismo igrali. Imali smo pravo da komentarišemo, da sugerišemo, da probamo. Ne apsolutno, ali imali smo. Bio je to neki vid radionice: bili smo otvoreni jedni za druge i spremni da jedni drugima ukažemo na eventualne mane i scenske greške, da čujemo šta nam kolege kažu, bez ikakve sujete. Malo sam se osjećala kao da smo na akademiji i radimo neke naše vježbe. Postojala je ta bliskost, dobra energija i nismo imali radikalne momente u kojima bismo govorili: ‘Ne, idemo previše u kodiranje jednih ili drugih.’ Bilo je uzbudljivo i emotivno.

Ernad Osmić