Jovo Maksić u predstavi „Martin udio“ tumači lik Martinog supruga Rajka, čija je životna sudbina obilježena stradanjem, neprihvatanjem i potragom za osloncem. Kroz priču Rajkove porodice, predstava otvara pitanja ratnih trauma, porodičnog nasljeđa i posljedica koje istorijske okolnosti ostavljaju na pojedince. Maksić za Bilten govori o odgovornosti koju nosi tumačenje likova zasnovanih na stvarnim sudbinama, značaju ženskih likova u ovoj priči, ali i o saradnji glumačkog ansambla i reakcijama publike nakon izvođenja predstave na 43. Internacionalnim teatarskim susretima u Brčkom.
S obzirom na to da „Martin udio“ prati sudbinu jedne porodice kroz nekoliko decenija, u tri paralelna toka, i otvara pitanja porodičnog nasljeđa, identiteta, stradanja i onoga što se prenosi s jedne generacije na drugu, kako Vi doživljavate ovu predstavu?
Mislim da smo zajedno sa rediteljem Nikolom Bundalom uspjeli da zaokružimo tu priču. Znate, kada se bavite takvom temom, to je veoma kompleksno. Sada, kada smo ispričali svoje priče, čini mi se kao da su ih ispričali ljudi koji su radili na njima, a ne mi sami. Najvažnije je osećanje koje smo preneli publici i autentičnost same priče. Velika odgovornost bila je na nama jer je riječ o istinitim događajima. Mislim da je Marta, o kojoj govorimo, i danas živa, negde u Rumi. Koliko smo uspeli da saznamo, reč je o njenoj stvarnoj životnoj sudbini i porodičnoj priči, koju je Sanja Savić Milosavljević pretočila u istoimenu knjigu, prema kojoj je predstava i nastala.
Svi ti likovi su postojali, nisu izmišljeni. Možda su imena promenjena i neke stvari prilagođene, ali je za nas to predstavljalo veliku odgovornost. Upravo ta odgovornost pomogla nam je da predstavi pristupimo s posebnim poštovanjem. To je jedna antička tragedija, kakvih je u našem narodu i čitavom regionu bilo mnogo. Radili smo na univerzalnoj priči u kojoj se svako može prepoznati, bez obzira na to odakle dolazi. To je priča koja prevazilazi nacionalne i geografske granice, jer ljudsko stradanje, bol i potreba za razumevanjem zajednički su ljudima širom sveta – od BiH do Indije, Pakistana, Izraela i Palestine.
Živimo u vremenu u kojem ne znamo ni koliko se ratova trenutno vodi. Takvih sudbina ima koliko god hoćete. Ovo je i antiratna priča. Jedna od njenih najvećih vrednosti jeste hrabrost žene. Posebno mi je drago što je ovo ženska priča. Takvih priča je malo, ne samo u našoj književnosti nego i u svetskoj.
Kada ste pročitali knjigu, rekli ste da je to „ženska knjiga o Milutinu“.
Prvi svetski rat mi je nekako dugo bio u fokusu. Mislim da je to jedan od posljednjih čistih primera naše istorije. Sve što je usledilo, bio je bratoubilački rat, šta god da pogledate. Bilo je to vreme zla i smrti. Posebno su me zanimale žene koje su ostale na srpskoj zemlji i koje su, zapravo, bile najveći heroji. One su sačuvale decu, domove i zemlju, a malo se o njima govori. Razmišljao sam o njihovim sudbinama i upravo kroz njihovu priču došao do Marte.
Dok sam čitao o Prvom svetskom ratu, stalno sam mislio na te žene, majke i sestre. One nemaju naciju, one su bogovi. Majke, sestre, kćerke i supruge zapravo su istinski heroji.
Mi muškarci smo odgovorni za mnoge nesreće. Odlazimo na ratišta i ubijamo jedni druge, često ne razmišljajući o onima koji ostaju iza nas. A upravo te žene čuvaju ono što ostane. Kada je Srbija bila okupirana, one su ostale i sačuvale svoje domove. Kako im je tada bilo, to niko ne zna. O tome sam želeo da govorim kroz sudbinu jedne takve žene – Marte.

U predstavi se govori o Martinom udjelu. A šta je, prema Vašem mišljenju, Rajkov udio?
Rajkov udio je Marta, ona je njegovo spasenje. Kada smo posmatrali tog čoveka sa invaliditetom, čoveka koji je nakon 1946. godine bio obeležen, na neki način anatemisan, jer mu je otac bio četnik, videli smo koliko je njegova sudbina bila teška. Oni nisu bili siročad, ali su uvek bili nekako odbačeni. Rajko, koji je bio ćelav i imao fizički nedostatak, bio je posebno obeležen. Ta žena je u to vreme dala sebe za Rajka ćopova. To je velika žena, žena heroj. Mislim da je jedan kraći period života, koji je proveo sa tom ženom, bio srećan i da mu je ona dala snagu da opstane. U tome je veličina Marte, ali i slabost muškarca, koji se, da tako kažem, smatra jačom polovinom.
Šta Vam je predstavljalo najveći izazov tokom rada na ovoj predstavi, posebno kada je riječ o vjernom prikazu istorijskog perioda i događaja?
Izazov je bio ne podleći političkoj propagandi, koja u tom periodu nema mnogo veze sa patriotizmom. Tu se veoma lako može skliznuti. Nismo željeli da napravimo izrazito nacionalnu predstavu. Ona jeste nacionalna po temi, ali je ispričana kroz ljudsku priču i ljudsko stradanje. Na kraju, takve priče možete pronaći na svim stranama.
Da li Vam je vlastito iskustvo, s obzirom na to da ste, kao i mnogi drugi, proživjeli rat, pomoglo da se lakše približite Rajkovom liku i njegovoj sudbini? Publika Vas pamti i po ulogama u serijama „Oluja“ i „Tvrđava“, koje se takođe bave ratnim temama. Koliko su Vam ta iskustva značila u tumačenju ovakvih uloga?
Možda je sreća ili nesreća što je moj život bio prebogat takvim događajima. Ipak, imam mogućnost da ta iskustva, ako ništa drugo, iskoristim u svom glumačkom poslu, pa čak i da ih zloupotrebim, pod navodnicima.
Istakli ste da je podjela uloga urađena maestralno. Koliko je dobar izbor glumaca doprinio uvjerljivosti priče na sceni?
Da, podela uloga je pola posla. Kada sam došao u banjalučko pozorište, nisam imao nikakvu dilemu. Jer ono je, po mom mišljenju, možda jedno od najboljih u regionu kada je riječ o ansamblu, posebno ženskom.
Ova podela nije mogla biti drugačija, jer je reč o ženskom ansamblu. Pre svega, Nikolina Friganović mi je najdraža partnerka. Najviše sam radio s njom. U seriji smo prvo bili muškarac i žena, zatim muž i žena, sada smo brat i sestra, a na kraju ćemo biti dva brata.
Važna je i energija koju osjećate na sceni. Možete spojiti dva odlična glumca, ali to ne znači da će oni nužno dobro funkcionisati zajedno. Zahvalan sam Nataši Perić, sa kojom je bilo izuzetno lako raditi. Predstava je veoma zahtevna, a mi smo je napravili s lakoćom. Ona je majstor svog posla i divna djevojka. Ovom prilikom želim još jednom da joj zahvalim.
Predstava traje dva i po sata i publici donosi čitav spektar emocija – od smijeha do suza. Publika u Brčkom vas je nagradila dugim i gromoglasnim aplauzom. Jeste li očekivali takvu reakciju i koliko Vam ona znači?
Mnogo nam to znači. Plašili smo se da će predstava biti preduga. Bili smo pomalo opterećeni činjenicom da traje toliko dugo. Međutim, nakon predstave ljudi su nam govorili da bi mogli da gledaju još toliko. Upravo je ta energija najveći uspeh. Znate, nešto može biti dosadno već nakon sat vremena, a nešto može djelovati kratko i posle tri sata. Mislim da je to veliki uspeh.
Na kraju, ja glumim zbog sebe, ali sve ovo radimo zbog publike. Bez publike nemamo ništa. Dovoljno je da postoji i samo jedan gledalac, ali je divno kada vidimo takve reakcije publike. Tada osetite zadovoljstvo jer znate da je sve imalo smisla.
Bojana Savić
