U predstavi „Govori glasnije“ Satiričkog kazališta “Kerempuh”, Jadranka Đokić sa prirodnošću, toplinom i izvrsnom glumom na scenu je donijela ulogu Srpkinje Branke.
Prvi put ste sa ovom predstavom u Bosni i Hercegovini, čiju publiku se itekako tiče tematika ove predstave, kao i publike u Hrvatskoj. Možete li uporediti reakcije publike ovdje večeras u Brčkom, i publike u Hrvatskoj? Jesu li reakcije slične?
Jesu u smislu da ono što i govorim na sceni kada sam postavila ta određena pitanja o tome ima li mjesta, vidim reakciju koja jest suzdržana. U tome i jest slično. Možda su to neka direktna pitanja koja ili ne provociraju dovoljno na neki odgovor ili se naprosto čovjek ne želi izlagati. Može i to biti jer je to ta neka teatarska pozicija gdje ti sa scene postvljaš neko pitanje pa se niko ne želi izlagati. Ali, u tom smislu je recimo bila slična. To sam i prokomentirala na sceni. Iako moram primjetiti da nije uvijek takva u Hrvatskoj. Ovo je prvi put da igramo van naše zemlje, pa onda ne znam. Ali zna biti i extra pozitivna u smislu jedne grupne, zdušne reakcije u kojoj ljudi imaju potrebu reći da ima mjesta. A zna biti i ovako jako suzdržana, možda čak i lagano revoltirana. Tako da kako smo različiti ljudi tako su i reakcije različite.
Da li je možda bilo nekakvih negativnih reakcija, odnosno komentara iz publike na nekim od izvedbi koje ste imali?
Negativnih u smislu da možda se ljudi osjete prozvanima, da dožive to kao nekakvo prozivanje, pa imaju potrebu obranit se od toga u smislu da se i sami osjećaju kao manjina kad ih se tako izvuče. Ali, predstavu ne radiš da bi razgovarao sa istomišljenicima, gdje ćeš u razgovoru dobiti potvrdu toga što ti govoriš. Nego dapače, dijalog i suprotno razmišljanje i neki suprotan stav je isto neka mogućnost rasta i pronalaženja nekog zajedničkog jezika.
Mislite li da teatar i ono što se kaže na sceni, dopire do publike i može nešto da promijeni u stvarnosti?
Zapravo ne znam. Činjenica da i dalje radimo i da imamo potrebu govoriti i govoriti glasnije, da imamo potrebu govoriti o stvarima i postavljati ih na scenu, obraćati se, sigurno govori o nekom našem pozitivnom razmišljanju u tom smjeru. Ne možemo promijeniti svijet, možda ni stanje, ali možda ćemo nekoga u toj publici potaknuti na razmišljanje i to će već biti nešto. I ne samo nekoga nego i samoga sebe ustvari počevši odavde. Ta pitanja postavljamo sami sebi i kao glumci u ovoj predstavi, kao umjetnici i kao ljudi. Čini mi se da se trudimo i da to ima smisla.
Kada Vam je dodijeljena ova uloga da li Vam je bilo drago ili ne, s obzirom na to da se opet tiče nesretnog rata od kojeg je prošlo dosta godina, odnosno međuljudskih odnosa na ovim prostorima koji su upravo zbog tog rata postali poremećeni i nikako ni poslije 25 godina da postanu kao nekada, ljudski.
Uvijek mi je zadovoljstvo raditi sa Bobom Jeličićem jer predstave i filmove, po meni, radi iz vrlo iskrenih pobuda i iskrenog interesiranja o određenim pitanjima. I uvijek je taj rad vrlo fokusiran i usmjeren. U ovu predstavu sam uskočila zapravo, kao zamjena zadnjih deset dana pred premijeru. Tako da cijeli proces prvi put nisam prošla, a dosta put sam radila s Bobom. Uvijek imam osjećaj da taj proces sav kod Bobe. Tu znaš u svakoj sekundi gdje si jer si šest mjeseci prošao i svaki milimetar tog lika znaš i znaš kako on razmišlja. Eto to mi fali ali nekako mi je zato uzbuđenje ova predstava svaki put kad je izvodim jer točno znam gdje sam, a uvijek ima prostora za nova pitanja koja si postavljam. Tako da se nisam dvoumila za ulogu, a voljela bih da ne pričamo o tim stvarima. Voljela bih da pričamo o nekim drugim temama o kojima pričaju neki razvijeniji narodi. Ali mi imamo to pitanje i trebamo se njime baviti, ne trebamo to izbjegavati.
Koliko je Jadranke u Branki i obrnuto, Branke u Jadranki?
Uvijek je ima, naravno da ima. Svi se mi osjećamo kao manjina i nismo crno-bijeli. Kad nas izvrnete iznutra prema van svakakvi smo i imamo široku lepezu toga što osjećamo, razmišljamo, mislimo, dopuštenog i nedopuštenog.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dejan Đurković