Ljajić o predstavi “Govori glasnije!”

Četvrta predstava u takmičarskom programu ovogodišnjih Susreta pozorišta/kazališta u Bosni i Hercegovini, Govori glasnije!, autorski je projekat Bobe Jelčića, nastao u produkciji satiričkog kazališta Kerempuh. Riječ je o komadu koji na pomalo neuobičajen način progovara o konkretnim problemima sa kojima se pripadnici manjiskog (u ovoj predstavi manjinskog srpskog) naroda susreću svakodnevno.

Već sam početak predstave nagovještava nefunkcionalnost sistema – zbog mehaničkog kvara zastori se ne mogu razmaknuti, te nam glumica koja će igrati Branku, ženu čiju bismo sudbinu trebali doznati, kao privatno lice, govori o čemu će se u toj predstavi koja predstoji raditi i objašnjava zašto se baš ta tema obrađuje. Ovaj postupak, dabome, nije nikakva novina, posebno u ovakvom tipu pozorišta, ali je potpuno u skladu sa ostatkom predstave. Istovremeno, ovaj postupak uspostavlja i okvir u kojem se svako izlaženje iz lika koje bi trebali igrati i progovaranje kao (naravno, uslovno kazano) privatnih lica, postaje razumljivo, prihvatljivo, a vremenom i očekivano.

Smjenjivanja komičnih i emotivnih epizoda veoma su ritmična i pravovremena, te predstava ne pati od problema sa ritmom niti tempom. Vještom režijom i dobrom glumačkom igrom se smijeh i potresenost često sudaraju, što proizvodi čitav niz mikrootrežnjenja, do čitavog niza prepoznavanja problema koji su nam bili toliko pred očima, toliko otkriveni i svakodnevni da smo ih upravo zbog toga prestali i primjećivati. Glumci (Nikša Butijer, Jadranka Đokić, Vilim Matul, Nina Erak – Svrtan, Petra Svrtan, Damir Poljičak, Marko Makovičić) igraju uvjerljivo, bez pretjerivanja, ponekad sa dozom distance od likova koje tumače. I upravo je ta distanca, udaljenost, odvojenost, a u konačnici i usamljenost, ono što se prelama kroz sve likove ovog komada, te ova predstava prestaje biti samo o Srpkinji Branki iz Bosne i Hercegovine, koja zbog činjenice da je određene nacionalnosti ne uspijeva pronaći posao (ni svoj život) ni u Bosni i Hercegovini iz koje odlazi, niti u Hrvatskoj u koju ide, već postaje i priča o svima onima koji zbog nekog aspekta svog identiteta bivaju manjinom, marginalizirani i tjerani na stid zbog nepripadanja onome što je dominatna, većinska, moćna skupina. I o onima koji o tome mogu govoriti, ali zbog vlastitog komoditeta ipak odlučuju to ne činiti.

Kostim koji izgleda kao da to nije i scena koja izgleda kao dnevna soba koja nema svoju jasnu logiku, u potpunosti su skladu sa ostalim elementima predstave – čitava predstava odiše nekom čudnom nedovršenošću i nameće potrebu za saznanjem koju artikulira jedan od likova: Nas samo zanima koliko će to trajati. A bojim se da bi nas odgovor na to  mogao zastrašiti.

Piše: Elvis Ljajić

Foto: Dejan Đurković