Nakon Kokana Mladenovića na XXXV Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom, sred same polovine festivala, predstavio se još jedan kazališni stvaralac uz čije se ime vežu pojmovi autorsko kazalište, odnosno autorski projekt u teatru. Riječ je o Bobi Jelčiću / Mostar 1964. /, čija je predstava „Govori glasnije“ u produkciji Satiričkog kazališta „Kerempuh“ iz Zagreba odigrana četvrte večeri brčanskog festivala.
Predstava / Bobo Jelčić autor, redatelj, izbor glazbe, scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Ana Paulić/ počinje fingiranom tehničkom omaškom, ona kao ne može početi jer je onemogućavaju neke samo tehnici poznate prepreke, u toj pauzi glavna glumica, a da bi zabavila i poučila gledatelje, ispričati će o čemu se zapravo tu „radi“, što se tu ustvari „predstavlja“. To poigravanje sa iluzijom teatra, sa ustaljenim formama i tehnikom postupka kojim nastaje predstava, taj pomalo pirandelovski pomak ka nečem što inače ne susrećemo u „normalnom“ komadu /postupak tako drag i karakterističan za Jelčićevo poimanje teatra/, koliko autoironijski toliko i komikom apsurda prožet pasus nagovjestiti će samu srž predstave, njenu okosnicu i nit vodilju, njenu iščašenost koja ima i svoj fizički oblik i datost kroz pokret i gestu glumca: ništa nije onako kako se čini, kaže ili vidi, stvari se odvijaju po nekim posve drugačijim, zagonetnim i neprepoznatljivim zakonitostima koje glavnu junakinju, postupno, udaljuju iz središta igre gurajući je prema ambisu u kojem će nestati. Na samom početku, kada nam glumica – Jadranka Djoković maestralno igra to nešto neuhvatljivo i nepojamno što se događa u njenom biću, ali i u svijetu oko nje – pokušava sažeto objasniti „radnju“ komada, možda i možemo pomisliti da nešto razumijemo. No sve je to zabluda, karte su odavno podijeljene, nepoznat netko od samog početka vodi igru, ništa dobroga iz toga se za glavnu junakinju ne može izleći. Na pozornici svjedočimo epizodama, anegdotama, pojavama i događajima iz hrvatske savkodnevice, govoru mržnje, zastranjivanjima kada je u pitanju položaj druge nacionalnosti, konkretno Srba u Hrvatskoj, pokušajima da joj se pomogne, ali bez uspjeha, želja da joj se pomogne postoji, ali je ta pomoć tako nedostižna, sve je protiv nje, izlaza nema …
Finale otkriva suštinu drame, njene ali i društva u kome se našla. Uz ironičnu opasku žene domaćina kuće u kojoj se privremeno smjestila: „Osjećaj se kao kod kuće“, Branka, glavna junakinja, suočava se sa sudbinskim pitanjima koja postavlja sama sebi, ali i okolini u kojoj se obrela, sljedstveno tomu i publici kojoj se obraća: „Mogu li se ja tu osjećati kao kod kuće? Kao osoba druge nacionalnosti? Je li ovo moja zemlja ili nije? Jel tu ima mjesta za nekoga druge nacionalnosti?“ Ona će to potom i preformulirati: „Ja ustvari pitam ima li mjesta u vama, ima li mjesta u vašim srcima?“ I to će pitanje ostati dugo lebdjeti oko vas i nakon što napustite predstavu.
Glumački ansambl Kerempuha: Nikša Butijer, kao glava kuće koja prima nesretnu ženu iz susjedne zemlje, Vilim Matula, njegov sin u komadu, Nina Erak – Svrtan, djevojka od sina, Petra Svrtan, majka, žena domaćica obitelji u kojoj se sve to događa, Damir Poljičak, kao netko tko može sve to, ako bi htio, možda i riješiti i ipak dovesti u red i Marko Makovičić, ozlojeđeni susjed, uz već pomenutu Jadranku Đokić, nastupa k. g., ono je vezivno tkivo kojim se tka i gradi predstava, njime sve počinje, ono katkada jače, a katkada vrlo suptilno, ne tako oštro i primjetno, ali zato sa ništa manje trpkosti i gorčine, drskosti sadržane u ironiji i sarkazmu pojedinih dijaloga i prizora oslikava našu stvarnost bez uljepšavanja i uobičajene krinke, maske iza koje se sakrivamo. Snaga Bobe Jelčića i ove predstave je u njenoj moći da nam, jedinstvenim kazališnim jezikom, skrene pažnju na nešto što nam je, možda slučajno, ispalo iz vidokruga, dospjelo u mrtvi ugao, da nas podsjeti na to i probudi izgubljene osjećaje, da nas opomene i pokuša vratiti sa krivog puta, da nam povrati sposobnost kako bi mogli prihvatiti Drugoga i Drugačijeg, kako bi pronašli u našim srcima mjesto i za njega.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković