Stevan Vuković, glumac Nikšićkog pozorišta, u predstavi „Bele noći“, prema djelu F. M. Dostojevskog i u režiji Ane Đorđević, tumači lik Sanjara. U razgovoru smo govorili o liku koji nema ni ime ni biografiju, o jeziku koji danas zvuči daleko i o pozorištu u kojem niko ne povisi ton.
U originalnoj noveli Vaš lik nema ni ime, književnost ga poznaje samo kao Sanjara. Kako ste ušli u proces stvaranja lika koji je više stanje nego biografija?
Bilo je vrlo zahtjevno i zanimljivo, baš zbog toga što je osnovni glumački, osnovni zanatski element da taj čovjek ima biografiju: čime se bavi, šta u životu radi. Iz toga učimo kakva su njegova osjećanja i kako mu izgleda dan. Dostojevski je ovdje bio vrlo štur u davanju tih činjenica, što je s druge strane otvorilo ogroman prostor za glumačku maštu i slobodu.
U režiji Ane Đorđević važno je šta su njegova osjećanja, ona s kojima može da se poistovjeti bilo koji gledalac. Nije to neki konkretan lik koji je čudak ili ludak, kojeg možemo da posmatramo kao slučaj. Ne, on posjeduje osjećanja i osobine koje imamo svi.
Meni je to ipak bilo dosta daleko od mog karaktera. Ja sam ekstrovertan, a Sanjar je potpuno introvertan. Plaši se kontakta, zazire od bilo kakvog zbližavanja s nekim nepoznatim. Imamo činjenicu da osam godina živi u Petrogradu, da ni sa kim nije progovorio ni riječi i da mu je to potpuno u redu. Ne ulazi u kontakt s ljudima jer ne želi nikoga da povrijedi nekim svojim pogrešnim postupkom.
Kod Sanjara i kod drugih likova bilo je zanimljivo to što nemaju zadnju namjeru. Danas svi imaju korist od nečega, svi djelaju da bi dobili nešto zauzvrat. Ovdje postoje ljubav i čistota koje ne traže ništa zauzvrat. To je na kraju i sam kraj predstave, njegovo praštanje. Ako je ljubav prava, njena je suština da ne traži ništa zauzvrat. On voli Nastjenku i živi tu ljubav, pa makar ona bila s drugim čovjekom.
Tu Dostojevski, s tim posljednjim monologom, nadilazi sve, i to je bilo najteže osvojiti. Zato je biografija otišla potpuno u drugi plan. Meni je bilo zanimljivo da glumačkim sredstvima osvojim nekoga ko je introvert, ko se plaši susreta, ko promatra svaku reakciju i pokušava da uspostavi kontakt. Odatle izviru svi njegovi pogledi na svijet i sva ta čistota. To je trenutak kad dozvoli sebi da se nekome povjeri, kad prvi put govori iskreno, kad mu neko kaže: „Ja te razumijem, ja sam prošao isto.“ Tu se otvori sve njegovo bogatstvo.

Tekst iz današnje perspektive nije kolokvijalan, a ipak ste ga približili publici. Ispred mene je sjedila moja bivša učenica i vidio sam kako sebi u jednom trenutku „prevodi“: ovo on sad šalje poruku, ovo je notifikacija. Kako vidite ovaj tekst u današnjem kontekstu i u realnosti u kojoj živimo?
Mislim da se tu ovaj roman, odnosno dramski predložak koji je Ana napravila, najviše opire. To je danas teško osvojiti: kako nemati zadnju namjeru, kako biti dobar, plemenit, lak, nježan, spontan. Kako zagrliti stranca bez ikakvog osjećaja da je to pogrešno. Evo, vi i ja se prvi put u životu vidimo i sjedimo najnormalnije. Kako da nemam nikakvu korist ni namjeru, samo zagrljaj i razgovor, da mi ovaj dan bude značajan i važan.
Dostojevski piše o tome. Taj jezik jeste arhaičan, ali smo baš zbog toga insistirali da ostane onakav kakvim ga on piše. Ako nam te riječi danas djeluju daleko, to je vrlo potresno i poražavajuće, jer su nam nježnost, toplina i dobrota postale besmisao. Kako on kaže: sve je to glupo, to je neostvarivo, to je besmislica.
To je bogatstvo riječi koje smo zaboravili. To je odnos u kom ne želim ničim da te povrijedim: osjećaš li se dobro, jesi li u redu? Ogromna osjetljivost prema tome da nekome s nama bude prijatno. Mi smo to zaboravili. Pobjegli smo od ljepote. Gdje god upalimo televizor, izađemo na ulicu, pa nekad i kad sjedimo s prijateljima, život je prepun grubih, loših stvari koje ne znamo sebi da objasnimo.
A ovo djelo, koje je on nazvao sentimentalnim romanom, ima ideju ljepote i ideju ljubavi. Zato je važno da se to dogodi u pozorištu, i u jeziku, i u postupcima, i u glumačkoj igri. Da neko dođe i gleda lijepo postupanje. Ovdje niko ne povisi ton na drugoga. Nema klasičnog sukoba, a na sukobu počiva svaki glumački postupak, on je osnovni element dramske radnje. Ovdje se likovi ne suprotstavljaju. Oni pokušavaju da se razumiju, što bolje, što plemenitije, što nježnije.

U književnosti i na sceni već dugo vlada postmodernistička ironija: metanarativi, metakomentari, razbijanje četvrtog zida. Večeras sam u reakcijama publike vidio nešto drugo, odmor od toga da sve mora biti „meta“. Kako Vi to doživljavate?
Mislim da ovdje postoji jedno osvješćenje. Iz mog neiskustva, ili iz ovo malo godina provedenih na sceni, to je trenutak u kojem je Dostojevski kao pisac mučio neku svoju muku i neku svoju misao, pa ju je zapisao. Onda je tu misao uzeo reditelj i predao je glumcu da je proživi, promisli i pronađe u sebi.
Ja sam pokušao da je stvarno u sebi nađem, da postane moja. I postala je, zato što svaka ta misao živi u meni. Onda sam je podijelio s drugima, iz istog osjećanja koje je imao i pisac. A pošto to osjećanje postoji u svakom čovjeku, svako ju je u publici pronašao, osjetio i proživio.
Tako je od Dostojevskog, preko glumca, do publike došla jedna ista, zajednička misao. Kolektivno osjećanje. Neko će je odnijeti kući i ispričati nekom drugom, koji se vjerovatno isto tako osjeća. To je trenutak kad pozorište nadiđe sve. Intimno znam da je to trenutak zbog kojeg sam na sceni.
Ovo su rijetke prilike da to osjetimo. Postmoderni teatar, svako nadograđivanje i ironiju treba hrabriti, naravno, ali je pitanje mjere. Mislim da ćemo se vraćati čistoj misli i čistom osjećanju. Ono nam je nužno jer je iscjeliteljsko, jer će nas uzdizati i približavati nečemu božanskom.
U to čvrsto vjerujem i zato mislim da su ovakve predstave važne. Nadam se da su nekome ko je večeras sjedio ovdje obilježile dan, a možda će mu obilježiti i život. Znam da meni neke rečenice jesu. Kad god sam u kriznoj situaciji, sa sobom ili s drugima, one me spase i sačuvaju od mene samog i od mojih nemira.
Glumac ste mlađe generacije, pa ću se poslužiti slengom djece s kojom radim: kako danas biti sanjar, a da to ne bude “cringe”?
Uf. Slušaš sebe, ne druge. Cringe je slušanje drugih, praćenje tuđih uputstava. Postupak jedan, dva, tri, četiri, samo slijedite korake i bićete kao svi. Skloniš od sebe sve te korake koji su navodno potrebni da pređeš na sljedeći nivo i budeš svoj. Budeš sanjar i sanjaš, jer ovaj život ipak živiš ti, po svojim pravilima.
Mislim da je to najdivnije, da je to zapravo naša najveća moć: moć upravljanja svojim životom. To važi i za mlade i za stare. Ja ludim kad stariji to ne rade, kad i sa šezdeset godina slijede tuđe korake. Držite svoje, pravite svoj svijet, da mi mladi nešto vidimo, da nas ohrabrite. Biti svoj i sanjariti, jer to ne košta ništa.
Ernad Osmić
