U svijetu prolaznih susreta, tragamo za istinskom bliskošću

Postoje susreti koji traju tek nekoliko trenutaka, a u nama ostavljaju trag mnogo dublji od onih koji traju godinama. Upravo o takvim susretima, usamljenosti i neutaživoj ljudskoj potrebi za bliskošću govori predstava „Bele noći“ Nikšićkog pozorišta. U središtu ove priče nalazi se i Nastjenka, mlada žena čija se ranjivost, zaigranost i čežnja za ljubavlju isprepliću s potrebom za slobodom i pripadanjem. Njezin lik na kazališnoj sceni utjelovljuje glumica Marta Šćekić, koja kroz Nastjenkine unutarnje proturječnosti otkriva svu složenost ljudskih osjećaja.

Nastjenka nije tipična romantična junakinja. Ona je istodobno ranjiva, zaigrana, usamljena i vrlo odlučna u svojim osjećajima. Kako ste pristupili njezinim proturječnostima i što Vam je bilo najvažnije da publika prepozna u njezinom karakteru?

Pristupila sam joj polazeći od sebe. Svi imamo promjene raspoloženja, emocija i odluka; to je svakodnevna stvar. Mislim da je to prirodan tok i, prvenstveno, tok emocija. Ne može drugačije: igramo ljude, ne igramo likove koji su samo ovakvi ili onakvi. To nisu takvi ljudi, barem ne u ovom pozorištu i ovoj predstavi. To su živi ljudi koji imaju svoja osjećanja, pa se nekad uvrijede, pa ih nešto povrijedi ili zaboli, pa tako reaguju, ponekad i nepromišljeno. Jer ni nama u životu nije sve promišljeno, pa nije ni njima. Kasnije se malo kaju, malo ne kaju i tako dalje. Tako da mislim da je to bio neki samo prirodan tok.

Ono šta mi je bilo jako važno jeste da se na početku vratim nekoliko godina unazad. Evo kako se mi ljudi lako isprljamo. Treba paziti da budeš čist čovjek i da u svemu šta radiš imaš čiste namjere, da želiš da pomogneš, pa čak i kada je to na tvoju štetu. U smislu: nećeš biti s nekim do koga ti je baš stalo, ali, zato šta ti je stalo, želiš da on bude srećan, pa će biti s nekim drugim. Iskreno ga savjetuješ. To je ono šta nam je nekako bilo najzahtjevnije: da shvatimo da su ovi ljudi u suštini dobri. To se rijetko vidi i u pozorištu i inače, da ne postoji sukob oko bilo čega drugog osim unutrašnjih sukoba. I to mi je nekako najdivnija stvar u ovoj predstavi.

Nastjenka se nalazi između dvojice muškaraca, ali njezina priča nije samo priča o ljubavnom izboru. Ona je i priča o ženi koja čezne za slobodom, bliskošću i vlastitim životom. Jeste li je tijekom rada na ulozi doživljavali više kao zaljubljenu djevojku ili kao osobu koja pokušava pronaći vlastiti identitet?

Ja sam baš kretala od sebe i od te zaljubljenosti. Ona se nalazi između dva muškarca, a zapravo se i ne nalazi, jer ona je odabrala. A sad, ako ne može onaj pravi, ajde, može i ovaj drugi. Pa se zaljubila u drugog.

Mislim da su oni samo ljudi koji su nesnađeni, a ko danas nije nesnađen? Zapravo je jako zanimljivo jer ovi ljudi ovdje, Sanjar i Nastjenka, zapravo nemaju s kim da porazgovaraju. Nastjenka može da razgovara samo s Fjoklom, a Sanjar samo s Motjom. Nemaju s kim da podele svoja osjećanja i nemaju nikoga bliskog. Meni se čini da je to jako aktuelna tema i danas, jer nam svima nedostaje iskrenog kontakta i bliskosti, da zaista budemo ljudi jedni s drugima. Svi smo se toliko ogradili da čovjeku više ne možeš prići. I to je zanimljivo, jer Sanjar sreće mnogo ljudi, kao i mi danas. Ali koliko je zapravo ljudi koje tokom dana sretneš i vidiš za koje možeš reći: „Evo, ovaj čovjek mi je bitan. Kako mi je drago šta postoji!“

Dostojevski je ovo djelo napisao prije gotovo 200 godina. Koliko se poveznica može pronaći između njegova vremena i današnjice? Koliko su likovi i njihove priče bliski našem životu?

Upravo je to stvar velikih pisaca, a to je šta su svevremeni. Imate to i kod Shakespearea, Čehova, to se i dan-danas sve postavlja i možeš da se pronađeš u svemu tome i da pronađeš bilo kakvu situaciju i političku i nepolitičku i emotivnu i društvenu u tim predstavama i tim tekstovima. Zato šta su ih pisali ljudi koji su poznavali čovjeka kao čovjeka, a ne da su išli s ciljem ‘napisat ću neku baš dobru dramu’, nego su se bavili tim ljudima i to je divno.

Nastjenka živi u vremenu i društvenim okolnostima koje se znatno razlikuju od današnjih. Koliko su Vam tijekom rada na ulozi bile važne te povijesne i društvene okolnosti, a koliko univerzalne ljudske emocije i potrebe koje ostaju nepromijenjene bez obzira na vrijeme?

Nekako smo se time i bavili. Manje smo se bavili položajem žene u tom periodu, a više ljudima, njihovim životima, okolnostima i potrebom za bliskošću. I to je isto kao i danas, sve apsolutno isto.

U jednom ste razgovoru spomenuli kako Vam je svaka izvedba „Belih noći“ poput prve. Što Vas u ovoj predstavi i danas uspijeva iznova emocionalno dotaknuti? Postoji li trenutak koji svaki put doživite na drukčiji način?

Zapravo, moram reći da je to meni do kolega. Naravno, stvar je priče. Svaki put kad igraš predstavu, iznova prolaziš kroz tekst, kao da je prvi put. Ali ono šta je meni jako uzbudljivo i zbog čega volim da igram ovu predstavu jeste to šta imam puno povjerenja u svoje kolege.

Lijepo mi je šta se za ovu predstavu niko od nas ne sprema posebno. Ponovimo tekst pred predstavu, dođemo i vidimo šta će iz koga izaći. Kad vidim da Stevana u nekom drugom delu nešto pogodi, onda smo tu zajedno i razgovaramo. Ne znam kada će mu u kom trenutku doći nešto novo šta će naglasiti. Nekad se to desi i meni. Volim to, jer ga gledam pa te nešto ponekad žacne, nešto šta ti nikada ne bi palo na pamet da tako rediteljski odrediš.

Predstava je živa stvar i stalno se mijenja i nadograđuje. Moram da kažem i da smo od rediteljke imali punu slobodu da nas dvoje dođemo do toga da komuniciramo na prirodan način. Iz toga su dolazila neka rješenja. To nije baš tako često, da imaš toliku slobodu i priliku za to. Zato mi je svako igranje ove predstave kao prvi put i stvarno uživam.

Možda je upravo u toj jednostavnoj, a danas sve rjeđoj sposobnosti da drugoga istinski vidimo i čujemo skrivena najveća vrijednost „Belih noći“. U svijetu u kojem svakodnevno susrećemo mnoštvo ljudi, a sve teže pronalazimo stvarnu bliskost, Nastjenka i Sanjar podsjećaju nas na važnost iskrenosti, povjerenja i dobrote. Jer ljubav ne mora uvijek značiti posjedovanje, kao što ni kratkotrajni susreti ne moraju biti beznačajni. Ponekad je dovoljno da nas netko, makar na trenutak, podsjeti koliko je dragocjeno biti čovjek među ljudima.

Ena Gluhaković