Kako se čuva svaka riječ u „Belim noćima”
Svako kazalište ima svoje vidljivo lice i svoj skriveni krvotok. Publika i kritika s pravom gledaju u glumce na sceni, ali predstava često stoji ili pada na onima koji nikada ne izlaze pred pljesak. Druge natjecateljske večeri 43. Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom, nakon izvedbe Belih noći Nikšićkog pozorišta, razgovarali smo sa suflerkom Radmilom Mijušković. U prostoru između replike, tišine i punog gledališta otvara se rijedak pogled na zanat koji od prve čitalačke probe čuva ritam i točnost komorne drame.
Uvijek gledamo i čitamo o velikim glumcima, režiserima, autorima, međutim svi zaboravljaju na ljude koji su oslonac svake predstave. Što nam možete reći, o poslu suflera?
Prije svega da vam se zahvalim što se netko sjetio da pomene ljude koji su tamo iza scene, koje publika ne vidi. Baš mnogo znače u stvaranju predstave i u izvođenju predstave. Eto, to je jedno od tih zanimanja i moje zanimanje. Svi misle da je to netko tu iza ćoška, pa on samo prati onaj tekst. Ali to nije tako, jer sufler učestvuje u stvaranju predstave od samog početka, od prve čitalačke probe. On je tu neka sigurnost i za glumce i za reditelja kad postavlja predstavu, on zna da može da se osloni na tačnost teksta, na izgovor riječi i slično.

„Bele noći“ su komorna, intimna, emotivna i slojevita priča. Koliko se rad na ovakvom naslovu razlikuje od rada na drugim naslovima koji su dinamičniji?
Jeste, i u ovom tekstu nema improvizacije. Ovo je tekst takav kakav je i svaka rečenica je bitna, kad se izostavi bilo što, to se osjeti. I tako smo radili baš zajedno sa rediteljkom Anom Đorđević, insistirali smo od početka. Ona je meni rekla da ih vraćam zbog svake neizgovorene riječi i tako se i dešavalo. Ovo su mladi ljudi koji su brzo učili tekst, koji su došli spremni. Na prvu probu, kada smo počeli da postavljamo na scenu, oni su došli spremni i s naučenim tekstom. Tako da nije bilo toliko mnogo posla, a teksta je bilo, Boga mi, dosta, posebno za glavne uloge, kao što je Stevan Vuković u svojoj ulozi.
Kako izgleda svakodnevica u vašem kazalištu tijekom rada na novoj predstavi? Osjeti li se već na probama da nastaje nešto posebno?
Pa sigurno da se osjeti. Ja volim baš pozorište, evo 20 godina radim kao sufler u pozorištu. Ja sam se nekad bavila i amaterskom glumom, pa onda… dosta razumijem glumce kad su na sceni i preživljavam s njima svaki trenutak. Evo da vam kažem, noćas sam, Bogom, imala treme.
Kako se mijenja vaša uloga od prvih čitalačkih proba, preko scenskih i generalnih proba, pa sve do same premijere?
Pa na čitalačkim probama mi sređujemo tekst zajedno s rediteljkom i s glumcima, tekst se sređuje i već bude spreman kada dođu te prve probe na sceni. Tu je malo najteži dio jer tada glumci još nijesu sigurni u tekst, a moraju da vode računa o mizanscenima. E tu najviše posla ima u tom periodu stvaranja predstave, to je početak. Dok ne pređemo sve mizanscene od početka do kraja, onda je već lakše. Onda je to uigravanje, to je malo dopuna ako negdje zastanu, ali već su to savladani tekst i mizansceni. Ali taj prvi dio, ti prvi početci na sceni, oni su najteži i tada najviše imam posla.
Vi ste, da kažem, nevidljiva sigurnost glumcima. Koliko glumcima znači spoznaja da ste tu, iza scene ili u kutu, da ste tiha mreža sigurnosti kada se pojavi trema ili pritisak?
Pa jeste, mi se nekako razumijemo. Kad smo tu, stvarno oni osjećaju tu sigurnost, i sam njihov pogled kada vide da sam ja tu s tim tekstom. Nekako su sigurni u sebi i znaju: svaki njihov pogled ja propratim i znaju da ću ja da reagujem ako se nešto desi.
Svaki glumac ima svoj tempo, naglasak i način na koji, tako kažemo, diše repliku. Koliko se morate prilagoditi svakom od njih pojedinačno?
Pa sigurno da moram, jer znam i kad ko pravi pauzu i kojim tempom igra, i taj njihov pogled koji se usmjeri prema meni da znam da li ne zna tekst ili mu je to pauza. Mi se svi potpuno razumijemo.
Koliko Vam je važno dobro razumjeti redateljev koncept i njegove naglaske kako biste znali što je u pojedinoj sceni ključno, a što može pričekati?
Pa to se sve dešava za vrijeme proba, i svaki proces traje najmanje mjesec dana, i za to vrijeme mi se znamo i znamo sve, gdje može negdje da zaškripi, gdje ide glatko, ali razumijemo se.
Postoji li trenutak kada je bolje ne uskočiti odmah s replikom, nego pustiti glumcima da sami pronađu i izvuku nešto na sceni?
Postoji. Jer nekad ako se preskoči neka rečenica ili ako rečenicu izgovore malo drugačije nego onako kako je napisana, ja ih pustim. Jer ona ne gubi smisao predstave… Ako rečenicu izgovore tako da ne gubi značenje, ja ih uvijek pustim. Jer mislim da, ako bih tada uskočila, možda bih malo i poremetila u svemu tome, i onda ih ja pustim. Jedino ako bi baš nešto bilo veliko da se preskoči, ili ako zastanu pa u tom trenutku glumac može da blokira, kao i svi mi u nekom razgovoru, tada ja uskočim.
Često kažu da je sufler posljednja linija obrane glumcima i predstavi. Osjećate li pritisak kada znate da ste u toj ulozi?
Pa ima pritiska, ima. Jer nekako, ne znam, uvijek imam tremu, posebno kad su ovako velike manifestacije kao što su festivali i to. Uvijek se plašim da se nešto desi, a da ja u momentu kad treba ne reagujem. I imam taj pritisak uvijek.

Kako tijekom cijele predstave održavate koncentraciju, osobito u dugim scenama ili onima koje se ponavljaju?
Pa vjerovatno imam potrebnu koncentraciju. Navikla sam tu dugo godina i radim. Koncentracija je tu i uvijek sam usmjerena i na njih i na tekst. Da li je to trening ili ne, ne znam, ali za sada imam dobru koncentraciju.
Doživljavate li i sami tugu, napetost ili čak katarzu tijekom predstave? Je li fokus isključivo tehnički ili ipak ima tu emocije?
Pa u početku kad počnemo da radimo, ima emocije. Čak mi se u nekim predstavama dešavalo da dođe i do suza, i onda kao trening je poslije. Već onda kad se izvodi, to je za vrijeme proba, već kad se izvodi predstava, nemam vremena da razmišljam o emocijama, nego onda mi je koncentracija i na tekstu i na glumcima, i tada već ne osjećam ništa.
Za kraj, što je vama najljepše u poslu suflera?
Pa što sam stalno tu, iako nijesam na pozornici, iza pozornice sam. Gledam stvaranje predstave, to je veliko zadovoljstvo, i mislim da bi mnogi željeli da vide kako je to kad se stvara predstava i kad vidimo gotov proizvod na kraju, što se sve dešavalo tokom vremena dok je došlo do tih uloga, dok je došlo do toga što poslije publika vidi na sceni, to je gotov proizvod.
Kristian Bilić
