SVI SMO MI STANARI

U predstavi „Bele noći“, prema tekstu F. M. Dostojevskog, glumac Vuk Vučinić tumači lik Stanara, koji je u pozorišnoj adaptaciji dobio više prostora i značaja. Kroz ovu ulogu provlače se teme duhovnosti, empatije i čovjekove potrebe da voli i bude voljen. Kako je i sam Vučinić istakao, „ako čovjek zna da čeka, onda zna i da voli”. S Vukom smo razgovarali o tome kako je gradio svoj lik, šta mu je ova uloga donijela i koliko su poruke predstave bliske današnjem čovjeku.

Dostojevski je „Bele noći“ zamislio prvenstveno kroz priču Sanjara i Nastjenke, dok je Stanar u ovoj dramatizaciji dobio dodatnu dimenziju. Kako ste pristupili izgradnji lika koji je dramaturški proširen u odnosu na originalno djelo?

Znate kako, stariji glumci, a i mi mlađi, poučeni njihovim primjerom, uvijek želimo da kažemo ili nešto pompezno, kako smo došli do tog lika, ili nešto školski, kako dolazimo do njega. Naravno da je to bilo školski, ali nekako, sada kada se osvrnem, poslije ovoliko igranja, mislim da tu glavnu ulogu igra i neko lično iskustvo. Uvijek je neko ili sanjar ili stanar u životu, a pogotovo mi studenti koji smo „stanari“. Iz takvog iskustva možemo crpiti inspiraciju za stvaranje ovakvog lika. Tako da mnogo ne dužim, rekao bih da sam to iskustvo uzeo i primijenio ovdje, iako ne bih želio da banalizujem Dostojevskog i ono što je on pisao i kako je zamislio taj lik.

Koliko vam je Dostojevski kao pisac bio izazovan za razumijevanje, a potom i za prenošenje njegovih misli na scenu? Da li ste u Stanaru pronašli nešto što vam je blisko kao čovjeku?

Kada je riječ o liku Stanara, Dostojevski ga spominje samo kroz Nastjenkinu retrospektivu, odnosno njeno prepričavanje toga kakav je on u stvari. Mada nema čak ni toga kakav je, nego šta je ona osjećala prema njemu, ko je taj čovjek. On se pojavi na kraju, tako da nije bilo baš zahvalno raditi ga, ali je tu bila izuzetno velika pomoć same rediteljke Ane Đorđević, sa kojom sam uspio da “prokljuvim” tačno šta je taj čovjek, šta on želi i da uzmem neke odlične repere iz života, kako bi taj čovjek trebalo da izgleda i šta je to što Nastjenku privlači kod njega.

Šta zapravo predstavlja lik Stanara? Da li je on samo čovjek koji čeka svoj povratak u nečiji život ili se iza tog lika krije nešto mnogo dublje? Kako biste ga povezali sa savremenim čovjekom i njegovim načinom života, razmišljanja i odnosa prema drugim ljudima?

Stanar je svaki čovjek u nekom svom životu. Da li je stanar u fizičkom smislu ili u nekom duhovnom smislu, gdje mi stanujemo našim mislima, koliko daleko ide čovjekov um, to je upitno, ali interesantno je razmišljati na taj način koliko čovjek, u stvari, može daleko da ode svojim umom. Ovdje se provlače razne teme. Provlači se tema ljubavi, provlači se tema mržnje, ona na kraju kaže: „Ja njega mrzim”. Provlače se duhovne teme, teme dobra i zla, materijalnog i nečeg što je veće od toga. Ali provlači se i ta tema, ovo što ja volim da se šalim, sanjara i stanara, studenta i stanara. Znate, i on kaže da je sanjar siromašan, pa eto, ima raznih stvari. Svi smo mi stanari u nekom smislu.

Rekli ste da smo svi na neki način nečiji stanari u životu. Koliko smo zapravo svjesni uticaja koji imamo na druge ljude, njihove emocije i postupke? Koliko često zaboravljamo da svojim prisustvom, riječima ili postupcima možemo ostaviti dubok trag u nečijem životu? Večeras smo kroz predstavu imali priliku da vidimo koliko su ljubav i samoća isprepletene, ali i koliko se ljudske emocije mogu promijeniti u samo jednom trenutku.

Mnogo utičemo na druge, a često zaboravljamo na tu činjenicu da nas je možda neko pohranio u svom srcu i zbog toga ponekad čovjek napravi neke greške prema nama i mi reagujemo onako kako ne bi trebalo. Ova predstava nas uči da su ovdje svi ljudi dobri. Motja, koja je dopisana i vrhunski prikazana kroz lik, pokazuje kako ona poštuje svog voljenog kada joj on govori da se zaljubio u drugu djevojku. Ona ga i dalje ima u svom srcu, ali ga prepušta drugoj djevojci i dopušta da u njegovo srce uđe neka druga djevojka. Mislim da na to trebamo češće obraćati pažnju, a ne gledati stvari površno i, kolokvijalno rečeno, reagovati na prvu loptu.

Nastjenka je dočekala svog voljenog. Može li se iz toga iščitati poruka da se u životu isplati čekati?

Pa, vrijedi čekati. Vrijedi čekati i ovdje u romanu je to samo godinu dana. Nekada vrijedi čekati, čak i ako se to oduži. Uvijek vrijedi čekati ljubav. Ljubav dođe. Ja mislim da ljubav, čak i kada se ljudi rastanu, ne prolazi. Mislim da ta osoba uvijek ostaje s nama, ostaje pohranjena u nekim našim lijepim sjećanjima i sve se ono ružno zaboravi.

„Bele noći“ govore o usamljenosti, potrebi za ljubavlju i ljudskim razumijevanjem. Mislite li da je usamljenost danas možda izraženija nego u vremenu u kojem je Dostojevski pisao, uprkos tome što živimo u vremenu neprestane komunikacije? Koliko nam fali iskrenih riječi?

Pa, fali nam. Ja mislim da smo sveli ljudski ljubavni odnos na neku vrstu banalnosti. Mislim da nam baš ovih ljepota fali, da nam fali ove poezije u govoru koju donosi ova predstava i koju donosi sam Dostojevski. Znate, nije sramotno napisati nekome pismo, nije sramotno napisati nekome pjesmu, ali, po meni, malo je banalno, evo, biću grub, ali ću odlično ilustrovati situaciju, svesti ljubav na samo jednu poruku koja ništa ne znači.

Šta biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon gledanja „Bele noći“?

Pa, ponijeće oni mnogo toga, zato što je ovo široka predstava. Svako će ponijeti ono što njemu treba, ali mislim da je glavna poruka da će ponijeti ljubav. I ovo nije isprazna priča koju mi uvijek ponavljamo u pozorištu: „Dođite u pozorište, dođite da osjetite ljubav”, nego stvarno mislim da je tako, a možda i vi možete posvjedočiti o tome.

Mirsad Zahirović