Tradicionalni, moderni, neobični, originalni – kostimi daju posebnost predstavama. U svaki kostim utka se mnogo više od samog osmišljavanja, jer se iglom i koncem stvara dodatna čarolija. Kostimografkinja Vesna Teodosić kostimima i dizajnom upotpunila je igranje glumaca Narodnog pozorišta Tuzla.
Koja Vam je bila početna inspiracija u radu na predstavi „Tri prikazivanja Boga“ koju smo imali prilike da vidimo treće večeri Susreta u Brčkom?
Ova predstava je veoma specifična jer je u svom izrazu na neki način apstraktna, a sa druge strane i bolno realistična. U tom smislu, inspiraciju sam tražila ne samo u faktografskim podacima, kao što su fotografije sa istočnog fronta, iz Aušvica ili sa Golog Otoka, već sam također čitala i razna svjedočanstva ljudi koji su preživjeli te nezamislivo teške situacije. To mi je pomoglo da razumijem stanje u kojem se nalaze likovi predstave, i da nakon puno razgovora i razmjene mišljenja sa rediteljem i glumcima, dođem do idejnog rješenja kostima.
Jako studiozno pristupate radu, Vaš likovni izraz se prepoznaje. Koliko je važno da kostim ima autonomiju kao nezavisno umetničko delo?
Hvala Vam što ste to primjetili. Zaista se trudim da tretiram kostim kao jednu likovnu studiju lika, i da na taj način i glumcu pomognem da iznesu pred gledaoce sve nijanse koje njihov lik nosi. Mišljenja sam da kostim u svom izrazu uvijek treba da je u funkciji lika. To naravno ne znači da sa likovne strane ono ne može imati svoju nezavisnu vrijednost, ali svoj puni smisao i značenje dobija tek kada je dio cjeline dramskog djela.
Predstava tretira tri različita ratna trenutka. Koliko je bilo izazovno unutar okvira uniformi i logoraških odijela naći inovativna i kreativna rešenja?
Za mene je to bio jako težak zadatak, jer uvijek težim da kroz kostim oslikam karakter svakog lika, sa svim njegovim nijansama i specifičnostima.
Međutim, ovdje upravo ta okolnost da su protagonisti tih priča u uniformama, tj. logoraškim odijelima, koje ih poništavaju kao ljudska bića, kao jedinke, daje upečatljiv kontrast borbi svakog od njih da u zadnjim trenucima života ipak nađe smisao.
Kakav je bio proces rada sa Alešom Kurtom? Koji je za Vas bio najvažniji aspekt stvaranja ove predstave?
Ovo je moja druga saradnja sa rediteljem Alešom Kurtom, i kao i na predstavi „Kreketanje“ i ovaj put je to bilo jedno veoma zanimljivo, izazovno i dragocjeno iskustvo. Za mene je najvažniji aspekt naše saradnje to što me Aleš kao reditelj inspiriše da izađem iz zone komfora i da budem hrabrija u svom umjetničkom izrazu.
Koliko Vam je važna sloboda u procesu stvaranja?
Kao i svakom umjetniku, stvaralačka sloboda je jedan od osnovnih uslova za iskren umjetnički izraz. Međutim priroda moje profesije je takva da moram biti otvorena za sve sugestije, prijedloge, pa i kritike, jer sam dio jedne cjeline koja upravo i daje smisao mom radu. Meni to zaista ne smeta, čak mi daje i inspiraciju i motivaciju da odgovorim na postavljene zadatke.
Šta Vas čini srećnom u pozorištu?
Nadovezala bih se na prethodni odgovor. Prilika da budem dio jednog zajedničkog stvaračkog poduhvata je ono što me čini srećnom u pozorištu.
Piše: Jelena Paligorić Sinkević
Foto: Dragan Deanović