Glumac i reditelj Zijah Sokolović, član je žirija Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta, a osim što će vrednovati i nagraditi najbolje, u čast laureata odigraće svoju novu monodrama “Goja”.
Ove godine ste u žiriju, ali Vi ste učestvovali i ranije na ovim Susretima, igrali ste predstave, kako na obnovljenom festivalu, tako i prije rata. Ovo je godina u kojoj obilježavamo i dva jubileja, pola vijeka od osnivanja i 40 festivala. Kakva Vas sjećanja vežu za ovaj festival?
Ono što je neka prva asocijacija, to je da su prije na festivalima, tokom njegovog trajanja, svi glumci i svi koji su učestvovali na festivalu bili tu za vrijeme njegovog trajanja, što znači da smo se mogli vidjeti, porazgovarati. Mogli su se napraviti neki dogovori, neka razmišljanja o pozorišnom, glumačkom ili bilo kojem drugom životu. Sada toga više nema. Ljudi dolaze, skoro istu noć odlaze. Tako da ta, ne mogu reći brzina života, nego jedna destrukcija na pozorišni svijet ili umjetnost, je malo drugačija, mnogo veća. I šteta za ta vremena, jer se više i ne viđamo. Gledano iz ugla nacionalizma i bolje je što se ne viđamo, ali je to tužno.
“Goja” je novopronađen manji dramski tekst koji je Miroslav Krleža napisao u mladosti, najvjerovatnije 1917. godine. Pronašao ga je mladi naučnik, Pavle Bonča. Kako ste Vi došli do njega i šta Vas je u njemu umjetnički zainteresovalo, na neki način i isprovociralo, da napravite ovu predstavu, iza koje stoji Vaš koncept, režija, interpretacija, uz dramaturgiju Selme Parisi?
Ono što je neka prva asocijacija bilo je to da u tekstu te predstave, ja bih je više nazvao predstavom ili dramoletom ili nekom dramom, je to što ima puno teksta i da se nekako vratim u profesionalnu kondiciju da ponovo učim tekst u takvom nekakvom obliku i da vidim koje su moje granice. To je sa jedne strane, sa druge, taj nedovršeni tekst takav kako je napisan je jedna provokacija za neku moguću predstavu. Tako je Krleža i pisao. I ta jedna vrsta slobode u tumačenju, jer je to praizvedba ili prvo izvođenje, daje čovjeku apsolutnu maštu ili pravo da taj tekst ili tu viziju dramsku postavi na način na koji on to želi. Znači, jedna apsolutna sloboda. I još ono što me privuklo je to da radeći na ovoj predstavi, a radili smo intenzivno skoro četiri mjeseca, što je malo za jednu ovakvu predstavu, i otvorili smo Krležin festival ovom predstavom u Zagrebu 1. i 2. jula ove godine, i dorađivali smo je čitavo vrijeme, tako da će ona biti na ovom festivalu malo upotpunjena i vjerujem na nekim drugim festivalima, jer imam baš mnogo poziva za sljedeću godinu, pokušaćemo je još više dorađivati u tom nekom odnosu. Zato što je to vrlo kompleksno. Radi se o Krleži koji je pisao kada je bio vrlo mlad, o jednom umjetniku, kao što je bio Goja, jer je bio fasciniran tim njegovim svijetom, i pretpostavio je da će od tog dramoleta napraviti neku predstavu u budućnosti. Međutim, nije se vratio. Vratio se eseju, dakle, više nekoj filozofiji, tako da smo puno morali da čitamo šta je Krležu inspirisalo da ovaj tekst napiše. Znamo zašto je na ekavskom i znamo čime je bio fasciniran kada je pisao taj dramolet. Ali smo morali da onda to posmatramo iz vremena sadašnjeg, u odnosu na Krležu i u odnosu na Goju. Puno smo onda čitali o Goji, Selma pogotovo, jer ona je dramaturg, nekakav vođa te ideje. Šta je to interesantno kod Goje što je privuklo Krležu? Možda upravo taj odnos jednog umjetnika u nekom vremenu. Odnos jednog umjetnika koji je ostavio neki trag iza sebe o vremenu i prostoru u kojem je boravio, a žestoko se suprostavljao tom vremenu i tom prostoru na najveći mogući način. Tako da neki izlaz iz tog dramoleta je u njegovom odlasku i u predstavi, a i u životu Goje kada je nekih 60 godina proveo kao kraljevski slikar sa svim apsolutnim blagodetima tog vremena i živeći u jednom izuzetno destruktivnom, pokvarenom, zlom društvu. A ipak je ostavio neke slike da mi danas imamo tačno u kakvom je vremenu on živio. Biću malo ironičan i reći ću, vremena se nisu nimalo promijenila.
To sam upravo htjela da Vas pitam. U ovom tekstu on se obračunava i sa svojim vladarom i sa samim sobom. Ima li razlike u tom odnosu između države i umjetnika, kako je to bilo nekad, a kako je sada?
Ono što je lijepo kod Goje i što fascinira Krležu, pa na neki način Krleža se poistovjećuje sa Gojom, to je taj neki obračun sa samim sobom i sa vremenom života koje je proveo. Dakle, živio je u nekom sistemu jako lijepo, a bio je protiv njega. Hoću reći, sad govorim malo ironično u odnosu na glumce koji danas žive u sistemu, snimaju serije, filmove, rade, a opet su nezadovoljni sa nekim svojim životom, a ne idu nigdje. A Goja je, ipak, otišao. Dobro, možda malo kasno, da se to nekako duhovito posmatra, ali, ipak, je otišao. Otišao je i prije nego što je otišao, a to ima i u predstavi, obračunao se i sa sistemom u kojem je živio, odnosno, Krleža sa svim sistemima, pa i onim u kojem je on živio za vrijeme Tita. I imao pravo da onda ode iz toga. Znači, neki dvostruki obračun. Goja je još imao pravo da se obračuna sa svojim autoportretom, odnosno, sa svojom umjetnošću kojom se bavio u jednom takvom destruktivnom društvu. Kao možda i Krleža. Ali mi Krležu ne igramo danas tako kako je on napisan nego kako mi to vidimo. Ali dobro, to je sad pitanje vremena u kojem živimo. Hoću reći i predstavom i to da i ja sam isto sa 33 godine otišao u slobodne umjetnike. Znači, ja sam otišao iz jednog sistema koji je bogat, kao i Goja, imao je sve. Živio je kao kraljevski slikar u blagodeti, jeste imao problema sa tim bakrorezima poslije i tako, ali opstao je u tome. Imao je sve ono što može. Imao je žene, imao drogu, hranu, piće. Spavao je 20 sati, a četiri sata je jeo i pio, ali je otišao. I onda sam nekako smatrao bliskim, kada me već to pitate, i ja sam otišao u taj egzodus negdje, da potražim neki svoj svijet, svijet u kojem živim. I da mi to okruženje predstavlja ne samo taj prostor u kojem sam živio, Sarajevo, Bosna, pa Jugoslavija, nego apsolutni prostor svijeta.
I jeste li pronašli taj svijet?
Jesam u tom smislu da se kroz to kretanje, kroz te različitosti, slika svijeta dobija možda neku romantičniju dimenziju dok ne uđete u jedno društvo, pa kad ga onda upoznate, kao recimo u Austriji. Boravite tamo i dok izborite neki svoj status, onda ekonomiju, onda uživanja, poznanstva, onda treba da odete iz toga. Ono što je meni interesantno za taj Th/ea/rt/o projekat, koji sam radio u Austriji 15 godina, dobili smo najveće evropske nagrade, postao sam ambasador UNDP-ja i napravili smo stotine takvih predstava. I jedan dan ministrica za kulturu Beča me pozvala i rekla je “hvala vam za sve što ste učinili do sada sa ovim projektom, to je nešto fascinantno”. Ja sam joj rekao da smo mi sad u najvećem zanosu, a ona je rekla da se slaže i da mi imamo nešto što ćemo upotrijebiti u sljedećem projektu. Da moramo ostaviti prostor jer dolaze novi mladi ljudi koji isto tako imaju ideje, kao što sam ih imao i ja prije 15 godina. Hvala vam i doviđenja.
Pomenuli ste maločas da ste postali UNDP-ov ambasador dobre volje za toleranciju i protiv nasilja. Koliko Vam je ta uloga važna u ovom svijetu u kojem je sve više nasilja svake vrste, od onog virtuelnog, preko fizičkog do seksualnog?
Ja ne bih želio da puno razmišljam o tome, zato što to vodi u neke pravce gdje ne mogu da kontrolišem ni svoje vaspitanje, ni karakter, ni svoje godine. Bilo bi najbolje da sve to pretvorim u nešto što me interesuje, a to su predstave. Nisam opterećen svijetom na jedan tako intiman način, nego više sam opterećen na intiman način kroz predstave koje govore o tom svijetu nešto slično kao Goja ili kao Krleža, ako već sam se bavio toliko vremena i jednim i drugim.
Hajmo onda još malo o “Goji”. Rekli smo da je dramaturgiju radila Selma Parisi, koja je vaša kćerka. Ko je koga slušao tokom procesa?
Da, to je moja najstarija kćerka. Imam još Senku i Hanu Selenu. Selma je jedno inteligentno biće, koja je škole završila u Beču. Puno piše, njene se knjige objavljuju i u Austriji i u Hrvatskoj. Radila je puno predstava. Ja sam radio tri zadnja njena teksta, to su predstave za dječije pozorište. Radio sam za Sarajevo o pčelama (“Ako pčele odu…”), radio sam u Banjaluci o drvetu (“Djevojčica i drvo”) i u Mostaru o “Dječaku koji je sanjao more”. Dakle, jedna osoba izuzetne inteligencije i širine, koja je bila neophodna za jedan ovakav istraživački rad. Njena dramaturgija je inteligentna i mladalačka, ali u tom nekom krajnjem odnosu, uspostavi igre, ja sam morao da odlučujem. Premda sam je slušao u svim tim njenim aspektima, kako postaviti predstavu da ona funkcioniše, a da bude jasna i gledaocima, odnosno, da bude i meni jasna. Tako da smo mi uspostavili predstavu da je to zadnja noć Goje prije nego što je otišao u egzodus u Bordo. I u tom trenutku kada odlazi, znači kada ubija i kralja i autoportret, e ta sekunda, to su sva njegova sjećanja koja je proživio dok je bio kraljevski slikar. Koja nisu hronološki postavljena nego su samo slike koje njemu dolaze kao slike. Upravo to smo htjeli, kao njegove slike koje postoje u muzeju, mi smo htjeli da postavimo slike njegovog sjećanja u predstavi, koje jesu malo onako jake i žestoke, ali tako je on živio i tako ga je Krleža vidio. I to moramo poštovati.
I u ovoj predstavi sami ste na sceni. Šta za Vas znači ta samoća? Slobodu ili?
To je jedna vrsta lakoće da kad želim da kažem nešto, a imam, je najbolje da kažem sam. Ja sam sad radio sa kolegama iz Narodnog pozorišta u Sarajevu, radili smo “Ivanova”, Paolo Mađeli je režirao i igram grofa Šabeljskog. To je jedan vrlo interesantan lik i vrlo je korektna predstava. Ali, za mene u tom momentu je premalo prostora da jedan svijet Šabeljskog izađe na pravo vidjelo. Zato što je grof Šabeljski ličnost iz prošlog vremena, u kojem je bio bogat, slobodan i ponekad srećan, a u vremenu u kojem je sad, on je bez para, on je niko i ništa. On je stvarno jedna luda koja može da proda samo svoju grofovsku titulu da bi egzistirao u vremenu u kojem živi. Jedna ironija današnjeg vremena. Za mene je to premalo bilo. Jeste napisano tako, Čehov je to fantastično napisao, ali u nekom mom odnosu šta bih ja još želio da kažem svijetu kroz Šabeljskog nije bio prostora jednostavno, to je bila epizoda. Ali sad zato mogu kroz Goju, jer imam apsolutni prostor da govorim. Sve moje predstave koje sam radio do sada, ja nisam imao neku želju da pravim te predstave. Ni poslije “Glumac…je glumac…je glumac” nisam imao želju da se bavim, uslovno rečeno, monodramom. Bavio sam se poslije kabareom, što je potpuno druga neka vrijednost pozorišta. Onda sam radio “Medvjeda” sa džez triom, pa “Demokraciju” sa Draženom Šivakom. Ja sam jednostavno, sazrijevajući valjda godinama mijenjao odnos do pozorišta i odnos do glumca i glume od vremena prije do vremena danas. I kada sam dobio taj motiv, onda sam te predstave i radio. Raditi jednu takvu predstavu, a one su sve poslije sedam, deset godina pravljene, a ova je interesantna što je ideja došla izvana i kojom mogu da kažem ono što mislim o društvu. A hoću reći da svi umjetnici danas, na neki način, žive u jednom društvu koje apsolutno negiraju, koje mrze i ne mogu da ga podnesu, a žive u njemu. Pitanje je sad da li će imati snage kao Goja ili kao glumac, kao umjetnik koji će otići iz te sredine i pronaći neki svoj lični svijet, odnosno, otići u egzodus. Jer, živeći u tom sistemu negiranja to ide na zdravlje.
A šta je onda pozorište? Mjesto umjetničke slobode, mjesto gdje iskazujemo svoje stavove. Može li ono uopšte išta promijeniti?
Mislim da se više društvo mijenja, a manje pozorište. Pozorište ostaje kao jedno sredstvo da se kroz iluziju ljudi okrenu prema nekoj stvarnosti. Pozorište je jedno određeno vrijeme koje treba da utiče na vrijeme gledalaca, koji će se poistovjetiti s njim ili potražiti razloge tog vremena koje je u predstavi. Dakle, jedna vrlo osjetljiva dijaloška forma između glumaca i gledalaca. Naravno da je sad malo pozorište ugroženo načinom komunikacije, u smislu telefona, televizije, plus toga i način opštih komunikacija, kao što je nacionalizam, pa kapitalizam itd, ali mislim da će pozorište prebroditi sve te stvari i mislim da pozorište nije u krizi, to se vidi i po predstavama na ovom festivalu. Trajaće. Možda će biti više para, recimo ako ovi koji odlučuju ili se bave na neki način tim društvenim uređenjem, kroz političku formu, koja je isto pozorište, ako možda uzmu jeftinija auta, možda će biti više para za neke festival koji će duže trajati.
I koji će opet kao nekada biti mjesto susreta, razgovora, dogovaranja novih saradnji…
Ja mislim da ni Goja nije vjerovao u to, prema tome ni ja ne vjerujem u to puno, barem za nekog života kojem mi imamo sad. Jer je taj primitivizam, kao i Gojinog vremena toliko daleko otišao da je i to Gojino vrijeme sada vrijeme u kojem mi živimo. Znači, umjetnost neka traje. I dođite na “Goju”.
Razgovarala Danijela Regoje