Dvadeset i treće godine trećeg milenijuma je pedeset godina Internacionalnih teatarskih susreta, ali je isto toliko i od kada je jedan od najvećih južnoslovenskih dramskih pisaca Dušan Kovačević ili „živi Nušić“ napisao dramski tekst „Radovan III“.
Mnogo je u prvoj četvrtini trećeg milenijuma mjesta, kao što je ono u kojem živi Kovačevićev Radovan, a u kojima se ispoljava fizičko i mentalno nasilje. Glavni lik u ovoj drami je promotor nasilja i nosilac svega onoga što je prisutno danas i zbog čega se pitamo da li živimo u veoma nesigurnom društvu. Verbalno nasilje rađa fizičko nasilje, a ovo dalje pogoduje razvoju nasilnih fenomena koje na kraju kulminiraju nesrećama i dekonstrukcijama po tu sredinu, kolika god ona bila. I u tom promišljanju Duška Kovačevića krije se naznaka samoizdaje koja je uzrok svih onih nedaća koje pogađaju čovjeka južnoslovenskog prostora u savremenom društvu. Kada se dogodi samoizdaja prijatelja, srodnika, komšija ili sugrađanina dešava se samoizdaja čovjeka kao individualnog bića. Sa tom sasmoizdajom čovjek dovodi do samoizdaje čitavog društva, a to dalje vodi u radnje koje pojedinac čini i koje su daleko iznad ivice zgražavanja. Idu do jedne potpune dehumanizacije pojedinca, a društvo zbog toga generiše anticivilizacijske „projekte“.
Predstava „Radovan III“ rađena u koprodukciji Narodnog pozorišta Sombor i JU „Grad teatar“ Budva, za koju režiju potpisuje Vito Taufer, predstavlja jedno sasvim novo i drugačije scensko čitanje od onoga koje personifikuje uloga koju je ostvario Zoran Radmilović. Kada je napisan ovaj tekst je imao sasvim jednu dimenziju društvene konotiranosti koja je trebala da pokaže utopijske čežnje, prije svega, u stvaranju duha sredine. Nezamislivo, ili, makar, teško zamislivo je tada bilo da tekst ima jednu dimenziju ili jednu tekstualnu ideju, a da rediteljska vizija i ideja predstave bude drugačija i različita od osnovne ideje djela. Ali, Dušan Kovačević je još prije pola stoljeća stvarao portret sadašnjeg društva i stanja duha u njemu. Pri tome reditelj Vito Taufer dodaje svoje pogonsko gorivo u promišljanju ovom tekstu i dobija se predstava koja govori o sveopštoj urušenosti ili bolje reći apokaliptičnim scenama u razvoju duha i njegovog transformisanja u društvu.
Izuzetno je teško, rediteljski, uhvatiti se u koštac sa jednim kultnim dramskim tekstom kao što je „Radovan III“, i sa jednim klasikom kao što je Dušan Kovačević. Ali, mnogo teže je igrati glavni lik koji se pola stoleća identifikuje sa Zoranom Radmilovićem, koji je igrao Radovana III preko tri stotine puta, u produkciji beogradskog Ateljea 212, i u režiji Ljubomira Draškića. Ili, pojednostavljeno između Radmilovića i Kovačevićevog komada je uvijek i dugo bio znak jednakosti. Međutim, gradeći svoj lik na konceptu predstave koji se bitno razlikuje od one praizvedbe u Ateljeu 212 (30. decembra 1973. godine), Ninoslav Đorđević koji u Tauferovoj režiji igra lik Radovana je uspio da iz svoje inscenacije, uz pomoć reditelja, izbaci melodije, intonacije, govorne radnje i geste Zorana Readmilovića. Glumačka kreacija Dorđevića ima u svojoj strukturi mnogo toga što je uz saradnju sa rediteljem bilo otklon od izvornog teksta, a pogotovo od igre Zorana Radmilovića.
Kako bi se odagnala mogućnost na kompariranje glavnih protagonista iz prve predstave i poslednje „Radovana III“, reditelj u svojoj projekciji kao pandan lik glavnom glumcu postavlja i lik Rumenke (Biljana Keškenović). U ranijim inscenacijama ovog komada ovaj lik je bio marginalizovan. U Tauferovom konceptu ona je potpuno ravnopravni partner Radovanu. Donekle surova i nasilna kao i on, Rumenka je još gramzivija i ne bira način i sredstva da ostvari svoj cilj. Tako da je Taufer, slobodno se može reći, „dopisao i obogatio“ ovaj lik u scenskom smislu i mogućnosti, ali i načinu na koji se ispoljava u predstavi.
Smještajući glavni sukob među stanare jednog solitera i njihov međusobni komšijski rat, Taufer nerazumijevanje transponuje u vrijeme koje je puno konflikata, koje je puno tenzija i kome malo pa malo prijeti ratni sukob. Kada se iz bezazlenih radnji i kompleksa nižih vrijednosti veoma lako i brzo zaprijeti ratom i novim sukobima kojima region itekako obiluje, onda je sasvim jasno vidljivo da se živi u stalnom psihičkom nasilju koje veoma lako može kulminirati u fizičko, i to ono najgoreg i najtežeg intenziteta. Posebno je u funkciji i proizvodnji nasilja i njegovog dozivanja zanimljiv kraj somborske predstave koji obiluje mnoštvom pirotehničkih sredstava koje simbolički pokazuju da se društvo veoma brzo može naći u zapaljivom ratnom vihoru. Svojevrsna je to aluzija na često dozivanje ratnih truba i mračnih aveti prošlosti. Jedna dramska priča koja je u izvornoj ravni komedija i groteska, u Tauferovom iščitavanju pretvorena je u tragikomična dešavanja u svojoj neprimjerenostri i neljudskosti aktera koji su u stvarnosti potpuno dorasli trenutku destrukcije. Pri tome, stalno utjeruju strah u kosti ljudima koji pokušavaju da prevaziđu crnilo primitivizma. I pored par snažnih glumačkih individualnosti predstavu karakteriše kolektivna igra cjelokupnog ansambla koji je uložio puno truda da kreativno prati zahtjeve pisca i reditelja.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dragan Deanović