Osam predstava je ove godine u takmičarskoj selekciji Internacionalnih teatarskih susreta Brčko distrikta. Četiri su iz BiH, te po dvije iz Srbije i Hrvatske. Sve ih je odabrao ovogodišnji selektor, profesor i reditelj, Goran Damjanac.
Koliko ste predstava pogledali da biste došli do ovog izbora?
Nastojao sam da sagledam cijelu ovu i prošlu pozorišnu sezonu u cijelom regionu i negdje između 30-40 predstava sam uzeo u obzir. Neke sam gledao ranije, za neke sam dobio snimak, negdje sam, pak, i prije nego sam pokušao da pogledam predstavu došao do informacije da se ta predstava zbog termina ne bi mogla izvesti na festivalu. U svakom slučaju moj utisak za posljednje dvije pozorišne sezone jeste da su se jako zanimljive stvari uradile u regionu. Ako govorimo o BiH, tu je bio nekoliko vrlo zanimljivih praizvedbi. Prije svega tu mislim na predstave „Perzeide“ i „Zbogom, Kalifornijo“ kućne dramaturškinje Narodnog pozorišta Mostar, Emine Kovačević. I te praizvedbe bile su vrlo zanimljive, dobre i vrlo blizu ulaska u konkurenciju, međutim, one su male, kamerne predstave i možda je to i presudilo zašto nisu našle svoje mjesto na festivalu.
Gradsko pozorište Gradiška je jedno mlado pozorište i ono je ove godine organizovalo Prvi festival pozorišta Republike Srpske „Ljubica“ i u okviru tog festivala su imali konkurs za najbolji dramski tekst. Tekst „Miropomazani“ Zorana Todorovića je pobijedio i meni je ta predstava bila jako zanimljiva. Potom i predstava „Hasanaginica“ Gradskog pozorišta Semberija iz Bijeljine, Ljubomira Simovića u režiji Dušana Tuzlančića, pokazala je i na drugim festivalima da je kvalitetna, prvenstveno u Srbiji gdje je jako puno gostovala i ostavila je traga. Spomenuo bih još i „Djelidbu“, koju je Aleš Kurt po tekstu Derviša Sušića, radio u Kamernom teatru 55 iz Sarajeva, pa „Što na podu spavaš“, rađena u koprodukciji Gradskog dramskog kazališta Gavela iz Zagreba, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, te Narodnog pozorišta Sarajevo i Scene MESS. I kvalitet te predstave je prepoznat je kroz učešće na brojnim festivalima, ali i nagradama, međutim, meni se zbog koncepcije, s obzirom da sam potencirao na klasicima, učinilo da bi bilo šteta propustiti priliku da ne vidimo predstavu jednog vrhunskog rediteljskog imena, Slobodana Unkovskog, koji je poslije toliko godina došao raditi u Sarajevo, i njegove „čitanje“ antičke drame. On je u radio Eshilovu „Orestiju“ u Narodnom pozorištu Sarajevu i onda sam se opredijelio za tu predstavu.
Što se tiče regiona, pored ovih predstava koje sam odabrao za selekciju, bilo je još jako dobrih izvedbi. Bila mi je velika želja da dovedem predstavu „Edip“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, ali ona svojim dimenzijama nije mogla da stane na ovu scenu. Takođe, predstava „San o zavičaju“ Narodnog pozorišta iz Niša, pa onda tu je i nekoliko makedonskih teatara, sa kojima sam ostvario jako dobre kontakte, a koji su imali odlične predstave, ali nismo uspjeli uskladiti termine. Tu mislim prvenstveno na predstavu „Narodni neprijatelj“, Makedonskog narodnog teatra Skoplje. Bilo je tu još nekoliko predstava iz Velesa, Bitolja, ali i bugarskog Plovdiva. U Sloveniji je, takođe, bilo dobrih predstava i zasita bih volio bih da se na nekom od narednih festivala prikažu i predstave iz zemalja koje do sada nisu učestvovale.
Kada ste predstavljali svoju selekciju, kazali ste da je karakterišu klasici, ali i tekstovi koji imaju potencijal da to i postanu. No, čini mi se da je u središtu svakog od njih, ipak, porodica?
Jeste, u dramskoj literaturi imate kao mjesto radnje i protagoniste članove neke porodice i to je nekako karakteristično za građansku dramu. Očigledno da, s jedne strane, to je uvijek, košarkaškim rječnikom rečeno zicer, da se stanje u društvu prikaže preko nukleusa tog društva. Međutim, tu se nameće i nešto drugo, a to je da frekventnim pojavljivanjem određene teme u pozorištu možemo da zaključimo da se nas ta tema tiče. Očigledno da uz sve izazove koje moderno društvo nosi, da je porodica, kao sigurno mjesto svih nas, zapala u krizu i da trebamo preispitivati i možda tražiti nove društvene modele kako da tu porodicu, kao sigurno mjesto svih nas i osnovnu jedinicu društva, sačuvamo i očuvamo.
Pomenuli ste maločas sjevernomakedonskog reditelja, Slobodana Unkovskog, jednog od najznačajnijih reditelja ovog našeg regiona. Pored njega ova Vaša selekcija okuplja i druga značajna rediteljska imena, od Vita Taufera, koji dolazi sa „Radovanom III“, preko Borisa Liješevića, Đurđe Tešić, Tanje Miletić Oručević, Ivana Plazibata. Različite generacije reditelja, zemlje iz kojih dolaze, ali i različiti rediteljski rukopisi?
Srećna je okolnost da se poklopilo pa da imamo režisere različitih generacija, pa onda ne samo da možemo da analiziramo predstavu u odnosu na njihov individualni stil, nego možemo nešto da kažemo i u odnosu na nešto što je generacijska karakteristika. U svakom slučaju značajno je to što oni dolaze iz različitih zemalja- Sjeverna Makedonija, Slovenija, Srbija, Hrvatska, BiH, pa tako da možemo da imamo i uporednu analizu različitih škola sa ex-jugoslovenskog prostora, različitih rediteljskih pristupa. Zanimljivo je da su i geografski to dvije krajnje tačke, ali i u stilskom i estetskom smislu, to predstavljaju upravo ta dva velika imena- Slobodan Unkovski i Vito Taufer. Kod Taufera imate taj karakterističan slovenački, konstruktivistički izraz, koji se naslanja na tradiciju Zapadne Evrope, prije svega Njemačke itd., a s druge strane imate Slobodana Unkovskog koji za sebe voli da kaže da je vizantijski tip, da je potpuno jedna fuzija, kao što je to i Sjeverna Makedonija, jedna nevjerovatna kombinacija istoka i zapada. Tako da pored tih provjerenih naslova i naslova koji su prepoznati, imamo i značajna rediteljska imena, a onda u konačnici, zahvaljujući tome što dovodimo vrhunske ansamble iz BiH i regiona, imamo i značajna glumačka imena, tako da u tom smislu nema mogućnosti za grešku.
S obzirom da Brčko nema pozorište, da su ovi susreti jedna od rijetkih prilika kada Brčaci imaju priliku pogledati teatarske predstave, koliko je ta činjenica uticala na Vašu selekciju?
Pa možda i najviše. Sama internacionalizacija je sa sobom donijela značajan novi kvalietet ovog festivala. Ja ću se usuditi da kažem da je ona na neki način i spasila ovaj festival. Samom tom činjenicom mi smo sada otvorili mogućnost građanima Brčkog da gledaju predstave koje do sada nisu uopšte imali prilike pogledati na ovom festivalu, jer su propozicije bile drugačije i insistiralo se na domaćem tekstu. Onda smo dobijali primjedbe od gledalaca da su određeni naslov gledali četiri, pet puta. I to je možda zanimljivo nama, struci, da sagledamo ta različita čitanja, da upoređujemo, ali prosječan gledalac bi možda želio i neki drugi sadržaj. I u tom smislu sam imao sreću i bilo mi je jako važno da imamo predstave od antičke tragedije do savremene komedije. Da imamo osam raznorodnih predstava i da onda publika ima uvid u mnogo različitih segmenata u pozorištu, od epohe, žanra, stila, tretiranja klasičnog djela, različitih tema kojima se bave. Recimo, splitska predstava se bavi Splitom, to je jako zanimljivo ako znamo za tezu da je pozorište lokalna stvar. E onda je jako zanimljivo da vidimo i nešto takvo. Imamo jednu dramatizaciju Andrićeve proze, imamo dva savremena teksta. Imamo ponovno „otključavanje“ teksta „Radovana III“, poslije toliko godina gdje smo svi već sa žaljenjem bili konstatovali da to poslije Zorana Radmilovića u naslovnoj ulozi, to više niko neće uzeti da radi i da je jedan od bisera srpske komediografije izgubljen za buduće generacije, jer je to ovjekovječeno i na video kasetama. I sada imamo to, imamo čitanje srpskog klasika iz vizure hrvatskih autora. I to je samo po sebi zanimljivo, tako da mislim da ovaj festival ima šta da ponudi i da svaki dan to bude nešto novo.
Vi ste jedan od rijetkih autora koji je dva puta sa svojim predstavama pobjeđivao na ovom festivalu. 2010. godine predstava „Osipate se polako, Vaša visosti“, koju ste po tekstu Mirka Kovača režirali u Sarajevskom ratnom teatru, proglašena je za najbolju bosanskohercegovačku predstavu na festivalu, a osam godina kasnije predstava koju ste radili po djelu Derviša Sušića, „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ u produkciji Narodnog pozorišta Tuzla, proglašena je najboljom na festivalu. I to je jedina predstava iz BiH koja je ponijela Gran pri, tada su se nagrade dodjeljivale na dva nivo, za učesnike iz BiH i za sve učesnike. Koliko su Vam te nagrade otvorile vrata nekih drugih pozorišta, koliko su one prepoznate i cijenjene u tom teatarskom svijetu?
Da, „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“ je jedina bh predstava koja je uspjela osvojiti Gran pri, gledajući te stare propozicije festivala, a onda, moram biti malo neskroman i reći, da sam i za jednu i za drugu predstavu dobio nagradu za najbolju režiju, da je Sead Pandur dobio nagradu za najbolju mušku ulogu za predstavu „Osipate se polako, Vaša visosti“, da smo dobili nagradu publike. Da je za Hasana Kaimiju bilo još nekih nagrada, za muziku i još neke, zaboraviću sve spomenuti, ali te su predstave ostavile nekog traga. A što se tiče festivala, pa on je pored MESS-a najznačajniji bosanskohercegovački festival, s tim da je MESS internacionalni u tom smislu da pozorišta iz naše zemlje učestvuju u manjem obimu nego na našem festivalu. Hoću da kažem da je meni tada, kao mladom čovjeku to zaista bilo značajno. Prvo kada neko prepozna vaš rad, tu onda dobijete značajnu motivaciju da radite dalje, a s druge strane ovi festivali su i dalje važni u tom smislu što oni skreću pažnju na određene autore i onda se lakše može doći u komunikaciju sa određenom pozorišnom kućom, nametnuti neku svoju ideju i steći neku, kako ja to volim reći- armaturu. Mislim da su zahvaljujući ovom festivalu mnogi režiseri mlađe generacije, i iz BiH i iz regiona, svoju neku prvu afirmaciju sticali upravo ovdje. Čini mi se da je Alen Šimić bio ovdje sa predstavom „Kuća“ prošle godine, koju je radio u Zenici, pa Saša Peševski, koji je režirao „Mirnu Bosnu“ u Kamernom teatru 55, pa u krajnjem slučaju i Oliver Frljić, koji je bio već etabliran reditelj, je za svoju jedinu bh režiju dobio nagradu upravo na ovom festivalu. S druge strane, ovaj festival ima veoma ozbiljan žiri svake godine, vrlo ozbiljan prateći program, tako da je on zaista jedan vrlo respektabilan festival i kada vi sa takvog festivala ponesete nagradu onda ljudi u regionu i šire, koji možda nisu ni čuli za ovaj festival, nešto tu prepoznaju. Ali, nije to slučaj samo sa režiserima, nego i sa mladim glumcima, mi ovdje na festivalu imamo nagradu i za njih. A onda tu je i nagrada Zlatno pero za domaćeg autora, gdje sam ja opet, kao kriterij za selekciju, morao da ispoštujem i to da ne zapostavimo domaćeg pisca, pa od osam predstava mi imamo pola njih koje konkurišu za tu nagradu, tako da u tom smislu ovaj festival, iako je internacionalizovan, ne zaboravlja da njeguje domaćeg pisca i da njeguje dobar odnos sa bh pozorišnim kućama.
Ovaj festival je malo stariji od Vas. Vi ste odrastali uz njega. Je li taj mali Goran, koji je pratio festival i uz njega zavolio teatar, zamišljao da će nekada sa njega ponijeti nagrade, ali i praviti selekciju za njegovo jubilarno izdanje?
Želja je uvijek postojala. Ja ću sad malo da se našalim. Prije rata, ovdje je postojao festival „Mladi graditelji“. Naravno da je ljubav prema pozorištu morala doći kada sam ovdje kao mali gledao predstave na Susretima. I to je za mene, kao malom djetetu, mlađem osnovcu, bila velika magija i fascinacija, a onda kada sam bio sedmi razred osnovne škole, na tom festivalu „Mladi graditelji“, ja sam u okviru mog razreda sakupio ekipu, napisao neki dramolet od nekih dvadesetak minuta, režirao ga i igrao u njemu glavnu ulogu i osvojili smo prvu nagradu. I to je bilo upravo u ovoj sali, tako da mi je to izgleda nekako suđeno.
Nadam se da će publika u Brčkom imati još prlike da gleda Vaše predstave. Mnogo se govori o izgradnji profesionalnog pozorišta u ovom gradu, jer ima ovaj grad i školovane reditelje, glumce, ali što je najvažnije, ima publiku koja je željna teatra.
Mislim da se osnivanjem teatra ništa ne bi moglo izgubiti. Statistika tu ide u prilog, upravo zbog ovoga što ste kazali. Džabe bi bilo i novac za to i zgrada i struka, ako na kraju, kao konačno ishodište, nemamo tu komunikaciju sa publikom. Po komentarima gostiju i struke koji dođu ovdje i odigraju predstavu oni su uvijek u nekom toplom odnosu sa publikom i uvijek su prijatno iznenađeni da uvijek iznova ova publika zna da cijeni dobru predstavu, da zna da na pravi način reaguje na nju i da na kraju ti izvođači ponesu sa sobom jedan veoma pozitivan osjećaj sa našeg festivala.
Piše: Danijela Regoje
Foto: Dragan Deanović