Kada se u ljetnjim mjesecima iz neke kontinentalne destinacije i ugodne topline sobe posmatra morska pučina, ili morski žali, ili fjaka nekog mirnog primorskog mjesta vapi se da se pođe makar na par dana u taj ambijent. Koliko idilično djeluju ljetnji mjeseci i turisti onima koji su daleko od te vreve, toliko i depresivno djeluju mještanima primorskih mjesta. Taj period za njih postaje životni pakao u koji se moraju ugrađivati i totalno mijenjati svoje svakodnevne navike. Ne samo nepregledne kolone, gužve ili glasno manifestovanje prisustva otežavaju i komplikuju životne okolnosti stanovnicima primorskih idiličnih mjesta, nego i drugi mnogo životniji i egzistentniji problemi postaju njihova „ljetnja mora“.
Naročito pogubno djeluje ljetnja sezona na moru za mlade ljude koji su podstanari. Teško ili gotovo nikako mogu naći svoju životnu nastambu za čitavu godinu, već su to razne klauzule koje idu čak do otvorenog i manifestnog ugrožavanja njihovih prava na stanovanje. Kada je to tako i kada se moraju seliti par mjeseci iz stanova ili kuća u koje će se ponovo vratiti s jeseni mijenjaju u potpunosti svoju psihološku strukturu, jer čovjek bez stana ili sa nesigurnim mjestom stanovanja je „čovjek bez psihologije“.
Takvu psihološku strukturu i svoje ličnosti, a i porodičnog života, preživljavaju i Lena (Ana Marija Veselčić) i Tino (Goran Marković) glavni likovi u predstavi „55 kvadrata“, nastaloj u produkciji splitskog Hrvatskog narodnog kazališta. Na svu sreću, ako se to može nazvati tako, ovi mladi ljudi za razliku od mnogih koji su prepušteni sami sebi u tom traganju za stanom za par ljetnjih mjeseci imaju Lenine roditelje (Snježana Sinovčić Šiškov i Nikola Ivošević), sa kojima u stanu od 55 kvadrata žive još i njen mlađi brat Luka (Roko Sikavica) i baka Fani (Arijana Čulina).
Predstava za koju režiju potpisuje Ivan Plazibat pokazuje da primorski gradovi, pa makar to bio i Split, ne brinu uopšte o svojim gradjanima kada dođe najezda turista. Mnogo im je bitnije koliko će ti pojedinci koji su došli da uživaju na Mediteranu ostaviti novca i platiti turističke takse, nego koliko će se pogoršati kvalitet života njihovih stanovnika. Turistifikacija se tada javlja kao način i stil života, u kome se potpuno mijenjaju izvorne i organske navike i potrebe stanovnika. Ne mijenjaju se samo navike, već se modificira „tradicionalna funkcionalna raznolikost grada“, kao usud takvog činjenja zbog turista, i radi njih. Zbog toga su mnogi primorski gradovi, pa i Split, izgubili svoju fizionomiju i prepoznatljivost. Apeli mnogih istaknutih mještana ne pomažu. Ili gradske vlasti mnogo ne haju za njih. Ostaje im da ih kao splitske ikone, novinar i pisac Smoje ili slikar Vidović konstatuju i naglase u svom djelu. A to za one koji treba da zaštite autentičnost urbanog jezgra i mediteranski duh ne znajući puno, jer tako nešto ne razumiju. Akteri ove predstave svojom autentičnom kreacijom razbijaju idiličnu sliku života u bilo kojem primorskom gradu, kojeg obasjanog suncem vidimo u prilozima koje emituju mnogi mediji, kako oni tradicionalni, tako i tzv. novi mediji.
Slika je to porodice koja ljetnje mjesece provodi daleko od mjesta gdje je gradila svoje životne navike, a pri tome u stanu od 55 kvadrata u kojem za vrijeme ljetnjih žega boravi šestoro ljudi opasno prijeti totalna neuslovnost života. Nebitno je da li je riječ o nepitkoj vodi, ili požaru koji se približava i svakodnevno prijeti njihovom mjestu, ili je to smrad sa obližnjeg odlagališta. Možda i neko može reći da je slika života ove porodice samo jedan istrgnuti segment, ali dinamika i uvjerljivost glumačke igre u predstavi će ubijediti svakoga ko je pogleda da je to zapravo slika cjelokupnog društva koje se dominantno bazira na konzumerizmu, trci za profitom i nevrijednostima koje ruše empatiju i humanizam za čovjekom, i u čovjeku.
Primjer inscenacije predstave „55 kvadrata“ je najbolji primjer kako pozorište mnogo prije nego sve službe koje su zadužene za to propituje uslove života i standard svojih građana. Postavljajući ovaj dramski tekst, koji je nastao iz pera splitske spisateljice Ivane Vuković, Hrvatsko narodno kazalište se stavlja u funkciju nekoga ko otvoreno i kritično kroz svoje predstave, pa i ovu govori o neuralgičnim tačkama koje guše Split i koje su zapravo društvena zbilja. Tjeskoba života, njegova skučenost koja od prostorne ide i ka mentalnoj i duhovnoj, nepitka voda, požari, smrad i odlagališta otpada je slika u kojoj obitavaju mnogi, odnosno ogromna većina gradova koja trpi teror kapitala. Život tri generacije pod krovom Leninih roditelja nije čak ni lagano nepodnošljiv. Svakodnevne međugeneracijske trzavice dovode do konflikta koji se trenutno mogu prevazilazi, ali ako se nastavljaju iz perioda u period, iz godine u godinu, čine život preteškim, a pogotovo za mlade ljude koji tek treba da grade životnu i profesionalnu karijeru.
Reditelj u ovoj predstavi svojom postavkom uspostavlja svojevrsni dijalog između pozorišta i filma, budući da događanja iza scene projektuje filmskim putem. Takva kombinacija može reći mnogo više o neidiličnosti života, nego da to radi samo jedan medij bilo da je riječ o pozorištu ili filmu. Krupni kadrovi glavnih protagonista mnogo bolje nego da se gledaju iz unutrašnjosti pozorišne sale oslikavaju njihove karaktere u svakoj od generacijskih ili životnih dobi.
Svojim rješenjem na kraju predstave kada Lena i Tino odlaze iz stana od 55 kvadrata sa ruksacima na leđima reditelj šalje poruku onima koji treba da brinu o održanju biološke i društvene supstance svakog grada. Sasvim je jasno gdje vodi put sa ruksacima na leđima. Ne vodi sigurno u nekakav poželjni stambeni i profesionalni prostor, već negdje drugdje, kod nekoga ko mnogo životnije i transparentnije razmišlja o tome kako obezbijediti idiličnost jednog mjesta bez obzira da li je ono primorsko ili ne. Izvanredne glumačke kreacije u potpunosti doprinose tome da se razumije čemu dati prednost. Kapitalu i nezajažljivom konzumerizmu sigurno ne!
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dragan Deanović