Glumica Lucija Barišić, koja u predstavi „Djetinjstvo u Agramu“ tumači simpatični i nezaobilazni lik glazbenice, govoreći općenito o Krležinom dramskom i spisateljskom opusu, zamijetila je da Krležu neki vole više, neki manje, a neki ga jako teško, zapravo „žvaču“ s obzirom da je on dubok, težak, i ono znate već – riječ do riječi slaže i to sve nekako istinito ali i gorko, ali ga ona osobno voli.
Zašto!?
Pa zato što je zapravo na neki način pričajući o sebi i svom nekakvom djetinjstvu i tom nekom vremenu, i tako je dobro secirao sve to da i danas važe iste stvari vezano za ljude, umjetnost uopće, nekako vjeru, kulturu, kao i one neke najmanje, najsitnije stvari, pa na kraju krajeva donio je i onu nekakvu kreativnost životnu, životni elan, ili te neke dječačke snove, uopće taj neki dio života, odrastanja, našeg formiranja. Mislim da je komad aktualan i dan-danas u bilo kojem prostoru da se izvodi – ne samo kao u Zagrebu već bilo gdje drugdje.
Krleža je kao i svi velikani pisane riječi, u ovom slučaju dramske, neponovljiv, nedodirljiv u smislu bilo kakvih preinaka ili dopisivanja i kraćenja teksta, i naravno nezaustavljiv kada njegova dramska priča krene u egzistencijalna viviseciranja i promišljanja naših pojedinačnih i kolektivnih sudbina koje na kraju dobijaju taj objedinjavajući univerzalistički karakter!?
Predstava je rađena u monološkim formama, ima i dijaloga naravno, ali više su zapravo te neke duge monološke forme zastupljene na sceni. Po meni je nekako režija Senke Bulić i uopće igra svakog ponaosob, zapravo jako lijepo se pretapa jedna uz drugu, i negdje svako na neki način nosi taj neki određeni dio svijeta koji nas okružuje, kao i unutrašnji Krležin svijet koji opet pokazuje iz sebe taj neki vanjski svijet i opet tu neku podjelu tog odrastanja i života. Nadam se da nije bilo zamorno gledati taj neki specifični slojeviti Krležin tekst u onoj nekoj monološkoj formi. Imam osjećaj da je neki tempo da tako kažem, i dužina i trajanje je svega je dinamika, nadam se dobro pogođena, da ima u svemu tome ovdje i neke igre i dovoljno spontanosti za praćenje, zapravo neke, nazovimo to tak, težine i dubine kojom uopće sam tekst progovara iz svakog dijela, odnosno iz svakog lika.
Vi se ovoj drami ne pojavljujete na klasičan način kao glumica, nego ste glazbenica koja zapravo sve vrijeme trajanja predstave pjeva ili pjevuši nešto. Kakav je to sad osjećaj za vas!?
Rediteljica Senka Bulić je zapravo tražila da sam unutar toga, ove predstave „Djetinjstvo u Agramu“ s pjevanjem, ali sklopom okolnosti je do toga došlo. Ali mi je to sad iznimno drago na kraju, jer mi se sad baš sviđa da napokon igram jednu predstavu gdje samo pjevam, haha, ne baš da samo pjevam, nego da ništa ne igram, nego da sam samo kao glazbenik ono tu na sceni. Da nije sad da ja tu u glumim i pjevam, i samo pjevam i to mi tu sad zapravo daje taj nekakav plus za ovaj dio gdje ja kažem da je pjevačica uvijek pod broj 2 nešto, ili kao vokalistica i to. Sad je to u ovoj predstavi broj 1. Kao taj stolac, i volim da ovu predstavu podržavam i sa tog kuta, glazbenog kuta, i sa te stolice, kako bih rekla… nekako imam privilegiju da sam potpisana pod taj tim.
A što se tiče izbora glazbe tu smo negdje zajedno svi nekako pričali i dogovarali. Senka je zapravo htjela da smo svi u nekom duhu tog doba, pa su tu nekako izišle, nazovimo to sad džez pjesme, kao i ono ko bi to mogao čut sve ono što se radilo i slušalo u to doba. I s obzirom na to odakle je Krleža i ove neke tematike i to sve zajedno, nekako smo onda odabirali te nekakve tradiocionalne pjesme, pa je nekako ispalo da smo odabrali te neke Međimurske pjesme, melodije, pa smo tu i Matija i ja i Senka radili zajedno. Ja sam imala neke svoje prijedloge, kao i njih dvoje svoje, i tako smo napravili zapravo neki izbor glazbe, taj neki miks muzički za predstavu i za tematiku uopće tog doba „Djetinjstva u Agramu“ uopće kao sveukupnost tog cijelog komada.
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković