Treće večeri XXXVII Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom gostovao je umjetnički ansambl beogradskog pozorišta BITEF sa predstavom „Lepa Brena prodžekt“ svojevrsnom fikcionalnom pozorišnom pričom o toj velikoj zvijezdi estrade u bivšoj Jugoslaviji ali i o posljednjim danima same te zemlje kao i o onomu što je, njenim raspadom, nastalo u ljudima i na ovim prostorima. Brojna je i vrlo raznovrsna ekipa što stoji iza ovog glazbeno – plesno – dramskog projekta: redatelji Vladimir Aleksić i Olga Dimitrijević, autori tekstualnog predloška; Olga Dimitrijević, Vedrana Klepica, Slobodan Obradović, Maja Pelević i Tanja Šljivar, dramaturški dio posla obavio je Dimitrije Kokanov, koreograf je Igor Koruga, kompozitor Draško Adžić, scenograf Nikola Knežević, a tu su i dvije kostimografkinje – Senka Kljakić i Milica Kolarić. Kroz životne mijene, uspone i padove Lepe Brene vodi nas pet protagonista: četiri glumice, Jovana Gavrilović, Jasna Djuričić, Jelena Ilić i Tamara Krcnunović i jedan glumac, Vladimir Aleksić.
Autori predstave ne žele, i u tome su izričiti, komad „odvrtjeti“ kao biografski film, nizati činjenice iz života i razvojnog puta jedne, za prilike nekadašnje Jugoslavije, mega-zvijezde na polju estrade koja je dosegnula sam vrh u svojoj branši – zanima ih, puno više, ona druga, skrivena strana u kojoj se, kao u ogledalu, manje ili više iskrivljenom, zrcali slika zemlje u kojoj je nastao taj slobodno možemo reći fenomen zabavljačke umjetnosti.
Dramaturg Kokanov će to ovako izreći: „Lepa Brena je dakle za nas, ali verujemo i za mnoge druge – simbol: i stare zemlje, i našeg odrastanja, i otkrivanja seksualnosti. Zato i ovaj projekt nije zamišljen kao biografska predstava, već sasvim drugačije: kroz najveći šoubiznis simbol Jugoslavije želimo da suštinski pričamo o kompleksnosti i unutrašnjim kontradikcijama poslednje skoro četiri desecenije ovih prostora, o njegovim društveno-političkim transformacijama, ponosu i bolu, o razočarenjima i nadi, i o nama samima.“
A da bi to postigli autori projekta Lepa Brena prodžekt koristiti će se zasadama različitih izvođačkih praksi – zastupljen je podjednako glumački, plesni i muzički teatar, a nije im stran ni ulazak u ono što uobičajeno nazivamo imerzivni teatar, dakle pozorište koje vrlo vješto koristi i gledatelja kao aktivnog sudionika pozorišnog čina, kako bi se, kako ističe redatelj: „…razbio taj četvrti zid, kako bi izvođači bili ovdje, u sali, a ne u nekom drugom svetu, negde u nekoj mašti, a sve kako bi što neposrednije tu svoju pozorišnu storiju što neposrednije preneli gledatelju…“
Naravno, predstava će na jednoj razini donijeti one neophodne činjenice iz stvarnog života i rada ove ličnosti, ukazati na neke momente iz njene uspješne karijere, ali i osvrnuti se na neke tragične događaje u životu koji će je vidljivo promijeniti, tek toliko da bi mogli pratiti samu priču. No, ono što ih više zanima je kontekstualizacija onoga što Lepa Brena jeste u vremenu i dobu u kojem je stvarala. Dakle, neminovna usporedba života i prilika u ex-Jugoslaviji sa stanjem danas, u zemljema koje su njenim raspadom nastale, jer, kako se i kaže na jednom mjestu u komadu – „raspadom Jugoslavije raspala se i Lepa Brena“. Iz te sfere pak fikcionalne, iz onoga što često zovemo opća mjesta nekog pripovjedačkog, pa možda i dramskog narativa, ostaće zapamćene neke vrlo umješno i spretno ubačene misli. Recimo, o strategiji preživljavanja, o tomu da je istina samo onda na djelu ako uspiješ oplemeniti ljude, ali i i o tomu da je u životu osobito važno ostati dosljedan i ne gaziti preko leševa i da baš svatko ima pravo na svoju malu iluziju sreće.
Predstava poentira posljednjim monologom, vrlo poetskim iskazom o onomu što skrivamo duboko unutar sebe, ali i o mogućoj pobuni protiv tog tako ustaljenog i okoštalog reda stvari. Pohvala je to stihovima koji jedini ne odustaju od poetske pravde, jer: „…stihovi dolaze iz jednog prostora ograđenog strahom, strah ga je izolovao i ogradio, strah ga čuva od nas, strah nam brani prilaz, strah nam brani poetsku i svaku drugu pravdu, brani nam prilaz, brani slobodu da vidimo iza linije horizonta jer tamo negde što samo u srcu znamo da postoji, tamo čame svi naši zarobljeni stihovi…“
I zato je nužno, neodgodivo i odmah, kažu protagonisti ove predstave, udariti čekićem tako jako i osloboditi pjesmu, kako bi se otvorio jedan nepregledni prostor u kojem je sve moguće, pa i pjevati o boljem svijetu!
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković