Gotovo su tri decenije kako se u južnoslovenskom društvenom ambijentu pojavljuje par, gotovo, istovjetnih problema i pitanja na koje se nikako nema ili se ne pojavljuje valjani odgovor, koji bi relaksirao vrlo zapaljive odnose među različitim grupama. Pitanja su istovjetna iz razdoblja u razdoblje i daleko se od pomisli da će dati zadovoljavajuće rešenje. Kada se malo odmakne u nekakvoj pomirljivosti ili se bar tako misli, ponovo se određenim reakcijama sve vraća na početak. Građani ambijenata koji imaju slične kulturolške odlike, koji govore jezikom koji svi razumiju i ne treba im prevodilac, ostaju zbunjeni stanjima koja ih „vrte u krug“ i koja im ne omogućavaju da u svojim društvenim prohtjevima idu dalje i dalje.
Jedno od takvih pitanja i stanja koje prozvodi traumatična stanja u regionu je pitanje identiteta. Identitetske sličnosti su gotovo istovjetne kod većine tragalaca za rješenjem ovog pitanja, pri čemu se uvijek zalazi u atar onog drugog ili trećeg nastojeći, na jednoj strani da se obezvrijede nečiji pokušaju i bliskoj ili daljoj prošlosti u smislu definisanja identitetske cjeline, a na drugoj da se preotmu pojedine kulturološke i druge vrednote na koje mnogo njih polaže prava. Takvo nerazumijevanje, osim nedostatka tolerancije, pokazuje i izražene sličnosti među identitetskim različitostima koje ne pokazuju ništa drugo do to da su južnoslovenski areali međusobno isprepletani i da su se često konstituisali u određenim trajućim dualitetima. I umjesto da se traganje za sopstvenim identitetskim specifičnostima shvati kao vrijednosni napredak, isti je kočnica razvoja koja prozvodi suprostavljenosti. Protivurječnosti i stereotipije su uzrok sukobljavanja među identiteskim grupacijama koje su na prostoru južnoslovenskog ambijenta dovodile do ratnih i dekonstrukcijskih stanja.
Pošto nema pomisli o ozbiljnom traganju da se pitanje identiteta pojasni ili razjasni, onda je radi sprečavanja daljnih protivurječnosti najbolje taj fenomen posmatrati kroz humor i izokretanje stvari na onu smiješnu stranu, koja zapravo pokazuje besmisao napora da se grupe nadgornjavaju ko je bolji od koga, ko je zaslužniji za svjetsku istoriju, da li je ulica nazvana zvučniim imenom ili čiji su preci i potomci zaslužni za „napredak“ društva. Takav pristup je primijenjen i u predstavi „Identitluk“ autorice i rediteljice Tanje Miletić Oručevič, koja je izvedena u zvaničnom dijelu programa XXXVII Susreta pozorišta / kazališta BiH.
Polazeći od tekstova Amina Maaloufa objavljenih u knjizi „U ime identiteta“, kroz organizaciju seminara pod istovjetnim nazivom od strane izvjesne nevladine organizacije, a uz pomoć evropskih institucija, autorska ekipa predstave „Identitluk“ nastoji objasniti razliku između pojmova identiteta i pripadnosti. Kroz scensko tumačenje predstavnika svih pripadajućih pripadnosti uspijevaju to uraditi i u narativnom, ali i u pozorišno tragajućem projektnom smislu. Ova predstava je, na konkretizirajući primjer, veoma bitna u smislu koprodukcijskog rada dva mostarska teatra, Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta, što u produkcijskoj praksi pokazuje značajan napredak u razumijevanju identitetskih svojstava.
Predstava „Identitluk“ je scenski leksikon svih lutanja i izvora suprostavljenosti među grupama, koje egzistiraju u južnoslovenskom ambijentu po pitanju identitetskih obilježa. Doživljavajući identitet u užem značenju onog mnoštva koje pojedinac posjeduje (etničko, nacionalno ili religijsko) zanemarujuće se jedna i jedinstvena obilježavajuća odlika identiteta, a to je čovjek. Svi mogu imati više identiteta, ali je samo jedan koji ih obilježava i definiše, a to je identitet čovjeka. Taj identitet kao da nestaje i da se izgubio negdje u besplodnim trvenjima oko nacionalnog ili vjerskog identiteta koji su samo jedan podidentitetski diskurs i vid ispoljavanja. Mostarska predstava nastala u koprodukciji dva teatra iz Grada na Neretvi pokazuje da sve razlike koje su ih dijelile u identitetskom smislu nestaju pred nečim što se jedinstveno zove pozorišna/kazališna predstava. To, dakle, pokazuje da se identitetski problemi najmanje mogu riješiti kroz formu seminara ili radionica koje organizuju nekakve međunarodne organizacije kojima je isključivi cilj „namicanja para“. O identitetu se ne priča. Identitet ne živi kroz projekte nevladinih organizacija ili međunarodnih institucija, koje ne razumiju ili su daleko od njega, problem suživota na južnoslovenskom prostoru. Identitet se živi u punom svom kapacitetu kao fenomen koji obilježava čovjeka. A svemu drugome treba prići sa humoreskne strane kako to čine protagonisti predstave „Identitluk“. Ako se ne shvati da je osnovno identitetsko obilježje pojedinca ono da je ČOVJEK, i da se sva druga svojstva izvode iz toga, onda je to površno i banalno shvatanje toga fenomena. Jer, ako se naglabanje o identitetu svede, samo, na ono mnoštvo obilježavajućih i suviše glasnih segmenata, onda bi isti predstavljao traganje za crnim mačkom, u mračnoj sobi koji u suštini ne postoji.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković