Predstava „Identitluk“ rađena je po motivima eseja Amina Maaloufa “U ime identiteta” i autorski je projekt rediteljice Tanje Miletić Oručević, dramaturga Dragana Komadine i glumaca. Pozorište je uvijek imalo privilegiju da govori na komičan ili na satiričan način o tabu temama koje se obično „kriju pod tepih“, a rediteljica Miletić Oručević nam je, ovaj put, detaljnije govorila o samoj predstavi.
Kakvo je po vama shvaćanje identiteta i da li je naš narod netolerantan prema različitome i dan danas?
U Bosni i Hercegovini, kao i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, zbog političkih događanja zadnjih decenija ljudi su skloni identitet razumjeti prvenstveno, ili čak isključivo kao nacionalni i vjerski identitet. Kod nas je odgovor na pitanje o nečijem identitetu tako deklaracija nacionalne i vjerske pripadnosti, iako pojam ljudskog identiteta u sebi sadrži toliko mogućnosti, toliko osobina, toliko različitosti. Na sličan način problem poimanja identiteta je doživio i Amin Maalouf u svom rodnom Libanonu, pa tako u knjizi U ime identiteta (znakovito, drugi prijedlog tog naslova je Ubilački identiteti) piše o opasnostima takve redukcije čovjekovog bivstovanja na nacionalnu i vjersku pripadnost. Maalouf divno objašnjava da je identitet zapravo čovjekova jedinstvenost, neponovljivi zbir osobina ličnosti pojedinca, da je identitet pojedinca različit od identiteta najbližih mu osoba, brata, oca, supruge. Stoga je sličnost ili identičnost različitih ljudi koji pripadaju istoj nacionalnoj ili vjerskoj skupini velika iluzija, iluzija od koje ljudi masovno pate u BiH.
Da li je ova predstava podrška marginalizovanim ljudima, i da li ona to uopće može biti danas?
Predstava Identitluk pokazuje da su u Bosni i Hercegovini potencijalno marginalizirani svi ljudi, a naročito su marginalizirani oni koji ne žele da misle glavom kolektiva, koji se ne identificiraju sa jednom od nacionalnih i vjerskih skupina toliko da bi joj prepustili sve svoje ljudske prerogative. Ona ne govori direktno o onim skupinama ljudi koji su zaista u našim društvima marginalizirani, ali pokazuje kojim se to mehanizmima neko isključuje, koji to načini mišljenja dovode do toga da neko nije dovoljno „mainstream“ čovjek i građanin, nego zaslužuje biti izguran negdje sa strane. Upravo zadrtost, papagajsko ponavljanje izlizanih fraza i sakrivanje u stadu predstavljaju put ka marginaliziranju ljudi i čitavih grupa.
Kako je nastala ova predstava, koliko su glumci mogli uticati na njenu strukturu i da li je postava koja je igrala zadovoljila sve potrebno?
Predstava je nastala veoma zanimljivim i inovativnim postupkom tzv. „devised theatre“. Početna tačka istraživanja i građenja materijala bila je knjiga Amina Maaloufa „U ime identiteta“. Ona je poslužila kao osnov za stvaranje improvizacija, situacija, monologa, koje su glumci stvarali na sceni, ali i samostalno pripremali. Kroz probe na sceni te improvizirane materijale smo razvijali i nadograđivali, a na samom kraju fiksirao ih je i pribilježio dramaturg Dragan Komadina. Kroz ovakav metod rada udio glumaca u predstavi je vrlo aktivan i stvaralački, oni su donijeli strukturu predstave na kompleksniji način nego što je to slučaj u izvođenju napisanog dramskog teksta. Naravno, važan je bio i odabir materijala, na probama se pojavilo mnogo ideja i mnoštvo izvrsnih, zanimljivih i duhovitih improvizacija koje smo radili, ali, nažalost, nisu sve mogli naći svoje mjesto u ovoj predstavi, sa žaljenjem smo neke morali odbaciti u korist kompaktne cjeline. Mislim da je ovo za glumce bio vrlo interesantan, svjež i inspirativan rad. Ja sam također uživala, bilo je veliko zadovoljstvo pratiti njihovu kreativnost i u ne tako tipičnim i poznatim zadacima.
Kakve su reakcije publike na ovu predstavu?
Reakcije publike su izvanredne. Predstavu smo odigrali više puta u Mostaru, na scenama Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta i za svaku predstavu se tražila karta više. Imamo, što je posebno zanimljivo, dosta gledalaca koji predstavu gledaju dva, tri, pa i više puta. Imali smo gostovanja predstave u okviru projekta u kom je nastala – igrali smo je u više BH gradova, u oba entiteta, i baš svuda su reakcije publike bile sjajne. Nakon predstave organiziramo razgovor s publikom i tu su ljudi u svakom gradu dijelili s nama svoje oduševljenje predstavom i, što je možda još važnije, svoje uvjerenje da ovakva predstava, govoreći o apsurdu nacionalizma u Bosni i Hercegovini, ipak donosi neku katarzu, neko pozitivno rješenje, neki zaključak o tome da je ljudskost i solidarnost ipak jača od iskrivljene nacionalističke ideologije. Na Pozorišnim igrama u Jajcu dobili smo nagradu publike.
Živimo u vrijeme pandemije, u vremenu neizvjesnosti i straha. Kakvo je Vaše mišljenje kada je riječ o ovogodišnjim Susretima pozorišta u Brčkom, te igranju predstava bez publike kako bi se ispoštovale epidemiološke mjere. Da li ste o tome razgovarali sa ansamblom, i kakve su njihove reakcije na tu činjenicu. Da li to predstavlja problem glumcima jer uvijek su bili stava da povratne reakcije iz publike itekako utiču na samo izvođenje predstave?
Moram priznati da me odluka Susreta da se predstave igraju pred potpuno praznom salom začudila. Istovremeno se u BiH i u regionu (još uvijek) igraju predstave za smanjeni broj gledalaca, u salama se održava distanca, sve se detaljno dezinficira, maske su obavezne. Meni se čini da takva situacija ne predstavlja veću opasnost od mnogih situacija u kojima se ljudi stalno nalaze, na poslu, u prodavnici, da ne govorim da nije zabranjeno sjedenje u kafanama, u kojima gosti ne nose maske jer piju piće. Ono na što bih ja željela skrenuti pažnju je činjenica da su u ovom trenutku u pozorištu mnogo ugroženiji glumci nego gledaoci. Glumci se ne mogu distancirati u svom mizanscenu, oni ne mogu nositi maske. A ipak na sve to pristaju, jer žive za svoju umjetnost. U svakom slučaju bih organizatorima Susreta, koji su odlučili tako radikalno zaštititi brčansku publiku, poručila da zaista treba cijeniti pristanak glumaca da rizikuju svoje zdravlje i igraju. U slučaju Identitluka, radi se o satiri, smijeh i reakcije publike su, naravno, vrlo bitan dio te predstave, tako da mojim glumcima sigurno neće biti lako da zamišljaju jednu normalnu situaciju i interakciju. Ipak, vjerujem da će oni odlično odigrati predstavu, jer se radi o sjajnim, talentovanim pojedincima i vrlo uigranom i skladnom ansamblu.
I za kraj, kako vidite pozorište u vremenu pandemije uopćeno, ali i u Mostaru?
Pozorište u vremenu pandemije željno iščekuje vakcinu da se vrati samom sebi. Pozorište u Mostaru – ako se apstrahira pandemija – nikad bolje!
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: http://ba.n1info.com/