Šesto veče ovogodišnjih brčanskih pozorišnih/kazališnih susreta na pozornicu Doma kulture iznjedrilo je predstavu Gradskog pozorišta iz Podgorice, praizvedenu sredinom marta, po tekstu Vide Ognjenović „Kozocid“ i to u njenoj režiji. Dramaturški dio posla obavila je Dragana Tripković, scensko rješenje dao je Geroslav Zarić, kostime Ljiljana Dragović, a muziku je komponirao Zoran Erić. Još jedna ansambl–predstava s mnogo učesnika, rađena prema domaćem, suvremenom dramskom tekstu, glumački kolektiv predvode Milivoje Mišo Obradović, u roli Presednika, Igor Đorđević kao Profesor, Mladen Nelević igra Ristu Krstova, Dejan Đonović je Božo Dosije, uloga Učitelja pripala je Pavlu Iliću a Makanje Goranu Slaviću. Likove djevojaka i žena tumače: Dubravka Drakić igra Stanu, Ivana Mrvaljević je Joka, Branka Femić Šćekić Mara, Jelena Simić Zorka, a Katarina Krek je Jana. Vrlo homogen i ideji predstave usuglašen glumački ansambl kao cjelina, ne bez vrlo dobrih solo igrača.
Vida Ognjenović polazi od stvarnog historijskog događaja što se zbio ne tako davno na ovim prostorima, ovdje je riječ konkretno o Crnoj Gori no to se događalo i u drugim dijelovima bivše zemlje, recimo u dijelovima Hrvatske ili Bosne i Hercegovine: vrijeme je poratno, iz vrha vlasti, nenadano, dolazi direktiva da se pobiju sve koze jer su štetne, da uništavaju šumu, a to je prijetnja razvoju drvne industrije, odnosno široj industrijalizaciji zemlje, pretvaranju seljaka u radničku klasu, što je krajnji, vrlo maglovit i nejasan, obmanama, lažima i prijetnja potpomognut cilj. Naredba dolazi do krajnjeg mjesta izvršenja, malo je to i zabito selo u vrletima crnogorskog zabrđa, mještani sela se prvo zgražaju nad besmislom takve odluke, a onda počinju podjele, svađe, sukobi. Obnašatelji vlasti grčevito nastoje provesti naredbu, ona je za njih svetinja, to je „božja riječ“ koja se ne može preispitivati a pogotovo ne mjenjati, seljani se bune, no uzalud.
Autorica, koja i režira vlastiti tekst, vrlo suptilno donosi taj raskol na pozornicu – ne spominjući ni jednom rječju današnjicu niti aludirajući na neke od likova koji danas vode ove naše sada osamostaljene zemlje u „svijetlu budućnost“ zorno nam ocrtava začetak i rušilački put svake ideologije i totalitarnog vladanja koje je nemoguće ne prepoznati u svijetu u kojem živimo. Ti njeni mještani nekog neimenovanog krševitog komadića zemlje čiji je jedini izvor opstanka koza i ono što od nje mogu dobiti prauzor su nas samih, mi smo njihova preslika, naši životi podložni su isto tako sumanutim i nerazumljivim odlukama onih na vrhu, od njih ovisimo baš kao i taj seljak, u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje tada, nakon ratnog krvoprolića i kaosa, a u osvit novoga doba.
Pozornica je riješena vrlo jednostavno i reducirano, bijele nakupine ploha što sugeriraju krš i kamen, jedno ogoljeno stablo, svjedok da šume ovdje nema ni u primisli, i jedna koza, glavni junak ove groteskne priče na granici suza i smijeha. Da li je koza „sirotinjska majka“ ili simbol zaostalosti i, praktično, „državni neprijatelj“, da li parola „smrt fašizmu u ratu – smrt gladi u miru“ jest ona spasonosna formula koja će nas izbaviti iz mraka i neznanja u kojem živimo, u namjeri naredbodavaca da promijene lice zemlje koju nastanjujemo, da li dilema koze ili radnička klasa rješava sve naše nedoumice? Dio je to čitavog klupka nedoumica i dvojbi što se nadvilo nad to malo, zagubljeno crnogorsko selo i ne da se raspetljati baš kao ni naši životi izgubljeni u nejasnim i uglavnom lažnim obećanjima kojima smo obasipani svakodnevno.
Ne zvuče li tako poznato i prepoznatljivo megalomanski planovi što ih kao iz rukava sipa Presednik pred svoje podanike: postaćemo žitnica Balkana i Evrope, otvoriti rudnik boksita, pošumljavanjem preobraziti ovu golet i razviti drvnu industriju, isušiti Skadarsko jezero – sve gigantski, megalomanski planovi bez pokrića kakve slušamo svaki dan, a o egzistencijalnim pitanjima svakodnevice ni riječi! Današnji političari od kojih slušamo sve te besmislice ništa drugo su do klonovi tog davnog Presednika, naši životi zrcale se u životima tih seljana koji nisu imali izbora, kao ni mi danas – literatura se hrani životom, literaturom samom i fikcijom, poučila nas je Vida Ognjenović, njen „ Kozocid „ opisuje nešto što se dogodilo ili se moglo dogoditi upravo tako, a sami smo svjedoci, nažalost, da je sve to itekako moguće.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković