Vida Ognjenović je za polaziše drame uzela događaj iz prošlosti nekadašnje Jugoslavije, kada je prioritet petogodišnjeg plana obnove i izgradnje nakon Drugog svjetskog rata bila industrijalizacija zemlje. Stručnjaci su tada procijenili da bi u planinskim krajevima zemlje (Crna Gora, Hrvatska, Bosna i Hercegovina) trebalo razvijati drvnu industriju. Da bi se za to stvorili uslovi, morale su se istrijebiti koze jer, prema njihovim proračunima, nanose veliku štetu obnavljanju šuma. U siromašnim seoskim domaćinstvima gdje su koze bile važan izvor prihoda, to je odjeknulo kao kazneni pohod i nastala je velika pometnja… Osnovna ideja teksta „Kozocid“ je da pokaže da svaka ideologija koja se odvoji od čovjeka i postane sama sebi i sredstvo i cilj, propada upravo na humanoj razini čiju kreativnost nastoji da ukroti.
Predstava je ovo koja igra u korist kazališta. Ovakve predstave govore kolika je moć i potreba kazališta. Govore o nama, tjeraju nas da se smijemo sami sebi. Govore o sukobu struke i politike. Govori o “kadrovima” koji je u Regiji za umrijeti od smijeha. A smijeha u ovoj je predstavi u svakom pokretu, riječi, grimasi glumaca od formata. Smijeh liječi. Ova nas predstava liječi i šalje ozbiljnu poruku, dobro razmislimo kome u ruke stavljamo svoju sudbinu jer ćemo postati i sami kozoovce navlačeći na sebe ovčije kožuhe. Neki ih, na žalost, nikada nisu niti skidali. Tolike nagrade govore o ovoj predstavi pa ne bi ni čudila ni nagrada u Brčkom.
Piše: Nikola Šimić Tonin
Foto: Dejan Đurković