Narodno pozorište Tuzla predstavom „Pijana noć 1918.“ otvorilo je treću veče takmičarskog dijela XXXVI regionalnih BH-Sureta pozorišta/kazališta u Brčkom. Dokazani Gradimir Gojer, reditelj predstave, postavio je na scenu tekst na način koji nikog u dvorani nije ostavio ravnodušnim i koja je nakon završetka igranja na pozorišnim daskama, izvanrednih tuzlanskih glumaca, izmamila višeminutni aplauz brčanske teatarske publike.
„Pijana noć 1918.“ zasnovane je na, za naše prilike, univerzalnom i na krležijanski način umjetnički do kraja, tekstu, protkanom njegovom poezijom za koju se u nas zna manje no što treba i zaslužuje. Iako je u intervjuu za Bilten Gojer kazao da predstava o nama, naša „Pijana noć 1918.“ dijelom ima populistički karakter – tjera na najdublja razmišljanja, otvara viševjekovna historijska, nacionalna, kulturološka, ekonomska, pa čak bi se moglo kazati, i indentiteska pitanja o viševjekovnom odnosu Srba i Hrvata na ovim prostorima, kontekstualiziranim u politički prosede, koji ovdje uglavnom oblikuje strani faktor.
Na radost publike, kritike, glumaca i svih onih koji imaju veze s teatrom, ovo je iznimno ozbiljna drama, čvrste, samouvjerene, znalačke i široke glumačke ruke, uz sjajnu igru tuzlanskih glumaca kojoj je teško naći zamjerku.
Predstava je specifična po mnogo čemu, u njoj učestvuje oko pedeset ljudi na i iza scene, za naše prilike može se kazati da je posebno glumačko, scensko i reditelsjko bogatstvo, a jedna je onih rijetkih koja nastavlja svoj teatarski život i nakon igranja u dvorani.
Drama svojim načinom ispisuje dramatična zbivanja s početka 1918. godine, kad prvi put, u povijesti hrvatskog naroda, u Zagrebu dolazi do sukoba koncepcija oko južnoslavenskog ujedinjenja, stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, otvara i pitanje formiranja samostalne hrvatske države, ali kada je vlast u pitanju tekst snažno šiba politički nepotizam, korumpiranost, beskičmenjaštvo, odsustvo ideala pravde, ispisuje odu, najčešće zaludno izginulim vojnicima na svim stranama fronte, i naravno, stavljanje lilčnog interesa političara iznad svih drugih društvenih, kolektivnih i pojedinačnih zbivanja u nas, u ratu i nakon rata. Krleža do dati maestralno, uvjerljivo, sugestivno, iznijansirano i duboko, seveukupno, originalno, svjetski, krležijanski. Puno je ovdje sukoba i trvenja, idealizma i realizma, razuma i iracionalnog, čak i ludila, iluzija i stvarnosti koja seže do šizofrenosti, nade i uzaludnosti, tame i svjetla, ali sam naslon „Pijana noć 1918.“ već govori da je naša politička pamet omamljena, a svesni smo i trijezni kada svoje ne damo, a tuđe hoćemo. Po svaku cijenu.
Kao takva, drama „Pijana noć 1918.“ fantastično se uklopila u moto ovogodišnjeg Festivala teatra u Brčkom „Zarobljeni u prošlosti“.
Hvala Vam što ste pristali da uradimo ovaj razgovor za Bilten cijenjeni reditelju!
Nema razloga da ne pristanem, jer ja sam ovdje dobivao nagrade, ja sam ovdje dobivao puno aplauza publike, ja Brčko volim i sve najbolje želim Brčkom.
Otkako djelujete javno postojite ostvareni u mnogo umjentičkih formata: pjesnik, pisac, kritičar, urednik, direktor, radili ste i operu, itd. Večeras sa Vama razgovaram kao s rediteljem Krležinog teksta „Pijana noć 1918.“. Poznati ste po tome što predstave koje vi postavljate na scenu nastavljaju svoj život i nakon igranja u dvorani?
Drago mi je da ste to razdvojili. Za vrijeme igranja predstave publika će imati jedan susret sa zrcalom, s ogledalom u kojem će vidjeti današnjicu iz perspektive Krležinog vremena. Naime. Krleža je napisao memoarističku prozu „Pijana novembarska noć 1918.“. Pa je onda Ivo Štivičić, koji je izvanredan dramaturg, napravio od toga sa svojom kćerkom, također velikom dramatičarkom Tenom Štivičić, jednu, da kažem, dramaturšku sliku te Krležine proze. Zašto ovo govorim!? Govorim zato što se mnogi ljudi pretrčaju pa ne vide jednu stvar. Krležina proza se zove „Pijana novembarska noć 1918.“. Štivičić je to skratio i zove se „Pijana noć 1918. Ja sam prihvatio Štivičićev tekst apsolutno, a bile su i neke manje interevencije koje smo napravili dramaturg Svetlana Broz i moja malenkost. Ali, ono što je bitno i zašto ovo sve pričam – to je tekst koji govori o pijanim zabludama stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Te pijane zablude su i danas prisutne kad je u pitanju sloj političara, pa i onih u Bosni i Hercegovini. Već jednom sam to izjavio medijima, a i Vama ću ponoviti – očekujem da i ova predstava ima uticaj na narod koji će je gledati. Jer ovo je po mnogo čemu populistička predstava. Zašto da ima uticaj!? Da, ima uticaj da izađemo iz toga pijanstva, jer to pijanstvo predugo traje. Prije svega, pijanstvo vastodržaca, ali i naroda koji ih permanentno bira. Dakle hoću da kažem – ja sam predstavu pravio iz dva razloga. Prvi razlog je što sam htio da napravim jedan stvarni omaž Miroslavu Krleži koji je moj najdraži pisac i kojim se ja zadnjih deset godina isključivo bavim. Uostalom, ovdje na Susretima bila je moja predsatva koja je nagrađena, „Kraljevo“, takođe po Krležinom djelu. E sad vitite zašto ovaj Krleža? Zato što on secira političke prilike stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a koje su po mom sudu identične 1918. i danas, u političkom smislu.
Pred sat dva permanentno implicira nove surete s novim ljudima, s novom publikom, zato što ja mislim da je njen aktualitet i u tekstu, a nešto što je mene posebno nosilo dok sam radio ovu predstavu, to je fantastičan elan, a još veći i talenat, skupine mladih glumaca koji su završili Tuzlansku akademiju. Ja nisam imao nikakve informacije o Tuzlanskoj akademiji kad sam došao da radim ovu predstavu. Onda sam se upoznao s tim mladim glumcima i moram vam kazati – cijeli život radim u teatru, evo sad ću obilježiti 40 godina rada, a nikada nisam naišao na skupinu talentiranijih mladih glumaca.
Po svemu rečenom, i ova predstava se idealno uklapa u moto ovogodišnjih Susreta „Zarobljeni u prošlosti“?
Vi kao da ste gledali predstavu i govorite prava pitanja. Vidite, ja ni jednu svoju predstavu, a radio sam ih u posljednjih godina nekoliko Krleža, nisam uradio a da nisam u predstavu unio i njegovu poeziju. Vrlo malo ljudi zna da je Krleža veliki pjesnik. Oni ga znaju uglavnom po dramama, romanima i nešto malo po tom političkom angažmanu u prozi. Taj poetski sloj predstave, po mom sudu, koji čini njegova poezija stavljena na neka mjesta za koja smo Svetlana i ja smatrali da su adekvatna. Mislim da će pobuditi interes gledalaca i poslije predstave.
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković