Osvrt Srđana Vukadinovića: Licemjerstvo u više pravaca i „Pijana noć 1918.“

Pogubni način i stil života, koji urušavajuće djeluje na društvo, je oličen u licemjernom ponašanju. U razrješavanju mnogih značajnih momenata i situacija, koje izgledaju jednostavne, problemi nastaju zato što pojedinci, kao prisutni akteri, i pored svojih očiju „nisu dobro vidjeli što se događalo“. Licemjernost je u savremenom društvu, ne samo onom južnoslovenskom, nego i globalnom, prisutna u više pravaca. Nekada je to onda kada treba razrješavati i identifikovati bitna državna i društvena pitanja, drugi put je to kada treba politički i javno odstrijeliti nekoga po naređenju moćnika, treći put je kada treba poraditi na pozorišnoj predstavi ili nekom drugom umjetničkom projektu.

U svakom slučaju koji god pravac licemjerstva da se uzme u razmatranje isti neće razriješiti problem. Možda hoće trenutno dok se ne spozna licemjerstvo u ponašanju. Ali, problem će nastaviti da tinjajući egzistira dok se ponovo ne pokaže kao nerješiv. A tada je već moguće očekivati mnogo razornije i pogubnije posljedice i po čovjeka, i po društvo. Tada ne djelu stupa mnogo katastrofičniji scenario od onoga koji je bio na pomolu samo prije koju godinu ili deceniju.

Iz tih razloga se čini da se događaji ponavljaju, pa se ne rijetko govori o ponavljanju istorije koje se dešava. Istorija se ne ponavlja, niti se može ponoviti nego istorijski krugovi nisu zatvoreni zbog licemjernog ponašanja, pa se ponovno otvaraju problemi koji su samo trenutno stavljeni pod tepih i čini se da se razriješeni. Tako u memoarskoj prozi „Pijana noć 1918.“ koju su dramaturški uobličili Tena i Ivo Štivičić, jedan od najvećih južnoslovenskih autoriteta, ne samo u oblasti književnosti, nego i cjelokupne društvene misli, Miroslav Krleža, tretira jedan događaj koji je devetnaeste godine trećeg milenijuma, ponovo aktuelan. Vijek poslije navedenih događanja i priče o integraciji južnoslovenskog prostora ponovo u gotovo svim tim malim državicama postavlja se i aktuelizuje  dilema, iz koje se neminovno izvodi tvrdnja da su svi pojedinačno mnogo izgubili formiranjem zajedničke države južnoslovenskih naroda 1918. godine i da je niko od njih nije iskreno želio. Upravo na djelu je to licemjerje prilikom događaja koji potencira Krleža. U svemu tome zaboravljaju se ili se vješto manipuliše s dvije činjenice, licemjerne i do kraja neiskrene. Prvo, formiranje te zajedničke države nije samo događaj vezan za određeni datum i godinu, nego je to proces. Licemjeran odnos je tada bio iz razloga što se isti nije tretirao kao proces, nego samo kao jedna vremenska činjenica. Drugi licemjerni vid ponašanja je sadržan u činjenici da mnogi nisu iskreno željeli tu državu. A ona je bila jedini okvir u kojoj su svi mogli da žive zajedno. Bilo koji drugi državno pravi okvir(i) su cjepkali svaki narodnosni korpus na više teritorija. Kao što je to bio slučaj 90-ih godina XX vijeka.

Uzimajući sve to u obzir autorski, a posebno rediteljski pristup u pozorišnoj predstavi trebaju i moraju ići u pravcu da sceničnim stredstvima ožive Miroslava Krležu i pokažu kako je itekako razumljiv danas, kada su takva i slična pitanja u fokusu pažnje. Ko to uspije razriješiće ili makar pomoći u shvatanju greške ili ne prilikom formiranja zajedničkog državno pravnog okvira južnoslovenskih naroda. A onaj ko u pozorišnoj  predstavi to ne uspije istu svodi na pamflet koji je proizvod licemjerja jednog drugog tipa.

Dramatizacijski napori tandema Štivičić su donijeli u tekstu razumljivost svih tih neiskrenih i licemjernih radnji koje su urušile, poslije nešto više od sedam decenija, državu naroda koji, pored toga što su živjeli u jednom državno pravnom okviru, nikada neće egzistirati ni u većoj državi. A to što je svako želio da ima hrvatske i srpske generale, a ne južnoslovenske (čitati jugoslovenske) jasno govori koliko su bili spremni svi „ujedinitelji“ založiti se za zajednički interes. Pri tome je potpuno bilo jasno da će svi biti marginalizovani u startu osim one prve dvije grupacije koje tvore dva prva slova iz naziva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Za one treće i druge n-te u raspodjelama velikog kolača neće biti mjesta.

Snaga i uvjerljivost scenske inscenacije u predstavi „Pijana noć 1918.“ nije pratila dramatizacijsku matricu u tom smislu, nego je veoma žive, slojevite i dinamične monologe i dijaloge realizovala, većim dijelom, kao veče recitala, čak i bez individualnih glumačkih improvizacija. Ipak, snagu pozorišne umjetnosti da preskoči lektiru i gotovo vijek star tekst, u svom dešavanju, u predstavi tuzlanskog Narodnog pozorišta, pokazali su mlađi protagonisti koji su tumačili likove vojnika i oficira iz nekoliko vojski, a naročito Kor Hrvatica, Srpkinja i jugoslovenskih žena. Gotovi svi ovi protagonisti su uspjeli da približe svoje role u direktnom obraćanju i da ih plasiraju na način da ih svako razumije. Pri tome, treba posebno istaći jednu članicu pomenutog Kora, Ivanu Perkunić, koja je glumački veoma snažno, prefinjeno i do u tančine rafinitrano donijela na scenu ulogu liderke i u toj grupi kojoj je pripadala. Plijenila je na sceni i osvajala je sve više i više svakom novom replikom i pojavljivanjem na njoj.

Ovakve predstave je potrebno raditi i teatre koji imaju takav naum treba ohrabrivati da u toj koncepciji istraju, jer one govore o onome o čemu je jako potrebno govoriti na kraju druge decenije trećeg milenijuma.

Piše: Srđan Vukadinović

Foto: Dejan Đurković