Okrugli sto nakon predstave „Pijana noć 1918.“: Traganje za izlazom iz stogodišnjeg pijanstva

Okrugli sto treće večeri ovogodišnjih Susreta nakon predstave “Pijana noć 1918.” u izvedbi Narodnog pozorišta Tuzla, moderator Dževdet Tuzlić otvorio je rekavši, da je režiser Gradimir Gojer na samom početku, prvom scenom rekao da svi svoj križ nosimo na svojim leđima, a s granom na sceni kako još dugo nećemo na zelenu. Da je to neki usud koji vjerovatno nosi Balkan, u balkanskoj krčmi koji se i večeras prepoznavao kroz Krležinu definiciju naših naravi na ovim prostorima.

Gradimir Gojer je, govoreći o izazovu da radi ovu predstavu, rekao je da je odlučio da se u svojoj struci kroz teatar bori za određene ideje, stvaralački.

“Nema boljeg pisca koji čita našu prošlost, našu sadašnjost, a ja sam ubijeđen da su njegovi misli anticipacija i budućnost naroda i građana na ovom tlu. Bosna i Hercegovina je trenutno jedna od politički najtrusnijih zemalja. Smatrao sam da jedan ovakav tekst, u kojem se govori da se kad tad mora izići iz pijanstva i doći u jednu normalnu ljudsku situaciju. Kako kaže Krleža u svom završnom monologu da će jednog dana svi ljudi se naći i jedni drugima pružiti ruku”, dodao je Gojer.

Selektor ovogodišnjig Susreta, Vlado Kerošević, podsjetio je da je moto 36. Susreta u Brčkom “Zatočeni u prošlosti”, i da ova predstava definira tu vrstu militantne svijesti koja nam ne da da se rodimo u nekom drugom vremenu i postanemo neki drugi ljudi.

“Ova predstava neminovno spada i u dokumentarni i u politički teatar, ona diskutuje s nama danas ovdje. Ovo je jedan strašan sukob između umjetnosti i politike. Na žalost svi ti sukobi, svi ti ratovi završavaju se na štetu umjetnosti. Umjetnost još dugo neće pobjediti na ovim prostorima ukoliko ne napravimo neke značajne i revolucionarne pokrete. Zato su osnovane umjetničke akademije, sve je više mladih umjetnika i smatram da kvantitet mora poroditi kvalitet. Mora nas biti mnogo dobrih da bismo se suprostavili mnoštvu zlih”, istakao je Kerošević.

Milenko Iliktarević, koji je u predstavi glumio Krležu, rekao je da se suočio s jednom historijskom ličnošću i kada je razmišljao kako da ga spremi, da se odlučio da ide u pravcu toga što Krleža govori jer je to mnogo bitnije od  njegovog ponašanja i izgleda.

“I da bude provokativan u tim svojim govorima, da izaziva ljude, prkosi mnogima i da se povinuje. Pokušao sam da tom govornom radnjom radim više na liku pošto imam “veliki zalogaj” teksta. Čini mi se da smo u tom uspjeli jer ti monolozi brzo prođu, publika ih prati i sluša, pogotovo zadnja scena između Vesovića i Krleže je vrlo zanimljiva i razigrana”, rekao je Iliktarević.

Osoba koja je odredila dinamički put svih slika i scena, dramaturg Svetlana Broz naglasila je da je posebno zadovoljstvo raditi s Gojerom, iako je vrlo zahtjevan ali istovremeno i tolerantan. Ono što je vrlo raduje je to što je odlučio uključiti Krležinu poeziju koja zaista obogaćuje predstavu i daje joj specifičnu težinu, kao i činjenica da je u predstavi puno mladih glumaca.

Jedan od njih, mladi glumac Borislav Matović, koji na početku predstave nosi križ na leđima, kazao je da mu je bila čast i zadovoljstvo što je na četvrtoj godini Akademijem odigrao ovakvo jedno djelo, pogotovu u režiji Gradimira Gojera, i sa živućim legendama od kojih samo može da se dobije znanje.

Denis Hadžić koji je radio muziku za predstavu, naglasio je da su pjesme u predstavi upravo iz tog perioda, te da mu zadatak nije bio nimalo lak u smislu traženja pjesama koje su stare više od 100 godina.

“Interesantno je da ni sam nisam bio svjestan da je toliko poznatih pjesama staro preko sto godina, da su se u ono vrijeme pjevale. Zadatak nije bio lak ni zato što na sceni ima 28 glumaca, a trebalo je pripremiti i muzičare da uđu u pozorište, da igraju kafanu bez kafanskog iskustva, a da pri tome ne smetaju glumcima, i ni u jednom momentu ne ruše scenu”, kazao je Hadžić.

Nikola Šimić Tonin, iz publike je kazao da mu je nakon predstave ostalo samo da kaže uzrečicu “Odlično je, od tuzlanskog je”.

“Kada bi izuzeli Krležu iz ovih prostora kao književnika, intelektualca koja bi praznina zjapila. Zašto ne reći da je malo koji književnik izvan BiH volio Bosnu koliko ju je volio Krleža. Posebno što mi je drago od Narodnog pozorišta Tuzla je to da kao da biraju ove književnike koji su meni izuzetno dragi”, dodao je Tonin.

Piše: Sanita Jerković Ibrahimović

Foto: Dejan Đurković