Surove priče opterećuju svakidašnjicu čovjeka južnoslovenskog realiteta brzinom koju je teško pratiti. Kao da napredak u nekim životnim sferama koji je, takođe, munjevit djeluje upravo proporcionalno na dešavanja koja izazivaju zgražavanje i upit o (ne)mogućnostima spoznavanja istih. Pravilnost se ogleda i u tome da što je modernije i naprednije društveno egzistiranje to je sve surovije i okrutnije ponašanje među pojedincima ili grupama. Najbolnije po jedno društvo je kada se surovosti, koje su u prvi mah teško shvatljive, dešavaju unutar jedne porodice. Upoznajući dešavanja unutar porodice koja je predmet dramskog pripovijedanja u predstavi „Majka ili sve lutke idu u raj“, sarajevskog teatra SARTR, upoznaje se i ona mračna strana cjelokupnog društva. I dok se ne upozna ta tamna strana osnovnog društvenog nukleusa nije moguće ni spoznati takvu dimenziju društva. I još dalje nije moguće dati odgovor na pitanje zašto se sve to dešava i gdje je ključ rješenja.
Predstava za koju je tekst napisala mlada spisateljica Nedžma Čizmo na bajkovit i SARTR-ovski sceničan način pokušava dati odgovore na mnoga, a jako teška pitanja. Prateći dešavanja unutar jedne porodice, odnosno između dvije sestre, koje zbog otuđenosti i izolacije žive u posebnom i specifično bajkovitom svijetu, autorica lajtmotiv svoje dramske radnje bazira na fenomenu manipulacije kojemu se ne nazire kraj. Pa isto onako kako je majka zlostavljala i manipulisala svoje dvije kćerke, taj niz se nastavlja tako što Anica kasnije manipuliše Sanjicom, a one obije slične manipulativne radnje čine i sa lutkama, u čiji fantastični svijet su se preselile pogođene društvenom i životnom izolacijom. I manipulativna spirala se nastavlja i produžuje sve do vrhova onih koji upravljaju organizacijom sistema vlasti jednog društva i koji zapravo sve građane određenog i konkretnog realiteta posmatraju kao lutke koje je moguće pomoću konca vući onako kako to oni žele. Ukoliko te lutke skrenu sa tog manipultivnog „končanog puta“ oni koji ih vode postaju sve suroviji i bezobzirniji.
Zbog toga je društvo sve surovije i okrutnije prema pojedincima ili grupama koje nemaju osjećaj za poslušnost u raznoraznim vidovima i oblicima bitisanja. Zgražavanje nad tim i takvim čin(ovima) je nuspojava onih koji hoće da ih neko sažalijeva zato sto su prividno siromašni ili dobrotvori ili brzo narastajuće patriote, po zanimanju, kojima se više ni ne zna broja. A koji sve to rade, navodno, zarad cjelokupnog napretka i boljitka. Igra na emotivna stanja i slabosti većine kojoj je to upućeno i namijenjeno je osnovna namjera manipulatora. A svjesna manipulacija je svojevrsno zlostavljanje pojedinca, grupe (porodice) i društva.
Iz zlostavljanja i manipulacije se rađa zlo. A to je prisutno u savremenom društvu na svakom koraku. Na isti način kao što su protagonisti sarajevske predstave ubijeđeni da se ništa ne može promijeniti, pa konstruišu svijet lutaka u kome egzistiraju. Pojedinci ne rijetko misle da nisu krivci za takvo stanje. Zaboravljaju da su društvo i sistem, pa i aktuelne vlasti zbir svih njih ili većine njihovih glasova. Zbog toga treba da dođe kraj svjedočenju zlostavljanju i manipulaciji, pa i putem lutaka. Treba da dođe kraj zgražavanju nad tuđim grijehovima, pa početi mijenjati stvari od sebe. Za sada je dovoljno da Anica i Sanjica to urade, i lanac promjena bi mogao krenuti.
U predstavi „Majka ili sve lutke idu u raj“ viđena je snaga glumačke igre u kreacijama i Belme Lizde Kurt i Anete Grabovac, koje su jednu složenu i tmurnu priču koja se dešava svima donijele na scenu sa uvjerljivošču da svi tako nešto, a što se svima može desiti, prvo razumiju, a potom i razriješe.
Pored glumačkih kreacija predstavu prate i veoma zanimljiva scenska muzika i scenski pokret koji ni jednog trenutka nisu došli u situaciju da neopravdano prenaglase neki momenat ili detalj razloga zbog kojih su dvije sestre otuđene i izlovane iz cjeline društva.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković