Istraživanje teatra i njegovih mogućnosti, kao što smo vidjeli, je neiscrpno. Mnoštvo ideja, tekstova, uloga, ali i drugih pratećih elemenata poput muzike, mimike i prostora je isprepleteno u drami „Majka ili sve lutke idu u raj“ koja se našla pred publikom u Brčkom. Šta Vas je vodilo prilikom pisanja teksta i rađanja predstave.
Da, dobro ste primijetili! Na „daskama koje život znače“ ovog puta je nešto drugačije i dramatičnije. Još uvijek sam apsolvent na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i ovaj tekst za predstavu „Majka ili sve lutke idu u raj“ je nastao kao dio moje pripreme za ispit iz Umjetnosti lutkarstva, ali moram priznati da je ideja za priču o dvije djevojke koje provode život u zatvorenom prostoru i njihove majke, postojala već dugi niz godina. Otežavajuću okolnost mi je predstavljalo to što nisam bila sigurna na koji način to iznijeti, ni manje ni više, zahtjevnoj publici. Nakon dužeg traganja, kao što rekoh, ispit iz Umjetnosti lutkarstva je bio presudan u mojoj odluci, da ključni element u predstavi budu upravo te lutke.
Zašto ste izabrali da u Vašoj drami o dvije sestre pišete o Munchausenovom sindromu? Pretpostavljam da većina publike po prvi put čuje za taj sindrom koji predstavlja jedan oblik manipulacije.
Posebno volim istaći da je ovo jedna porodična drama, dok vrlo rado poslušam i komentare publike koji smatraju da su na sceni sat vremena gledali horor. Definitivno, Munchausenov sindrom prisutan je u našem društvu, dok glavni problem predstavlja, to što je te osobe jako teško prepoznati, pošto su sjajni manipulatori s jako dobro razvijenim intelektualnim sposobnostima. U tekstu sam se bavila i drugim vidovima manipulacije zastupljenim u svakodnevnom životu, na primjer kroz porodicu ili religiju. Religija mi je poslužila kao najsnažniji oblik zastrašivanja. Predstavljanje božanstva kao skup pravila i zabrana, te kazni za one koji to prekrše je nešto čime je majka konstantno prijetila i kontrolisala ponašanje kćerki.
Bavite se u ovom tekstu porodičnim odnosima, tačnije strahovima i manipulacijama koji iz njih proizilaze. Koliko se to odnosi i na širu društvenu sliku?
Izabrala sam ovaj sindrom iz razloga što sam i sama bezbroj puta svjedočila nečijim pokušajima da od mene ili nekog drugog načini potčinjeno biće, kroz pokušaj nametanja svijesti o meni kao o žrtvi ili me prosto uvjeravajući da nemam sposobnosti nešto izvesti ili uraditi. Ovaj oblik manipulacije je danas prisutan u svim segmentima svakodnevnog života.
Može se izvesti zaključak, da je u predstavi lik majke predstavljen kao i metafora?
Upravo tako! Dolazimo do toga da lik majke postaje metafora za društevni sistem, školski sistem, političare, religijske institucije i sve one koji nastoje sačuvati svoj položaj i kontrolu zastrašivanjem i one kojima nije u ličnom interesu da mi kao društvo i kao pojedinci napredujemo i ostvarujemo potencijal.
Biografija:
Dvadesettrogodišnja Nedžma Čizmo je osnovnu školu i gimnaziju završila u Varešu, a 2014. godine upisala Odsjek za dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Radila je kao asistent dramaturga za predstavu „Tamo – amo“ u Pozorištu mladih, te tekst i dramaturgiju za lutkarsku predstavu „Bremenski muzikanti“, takođe u Pozorištu mladih. Pisala je filmske kritike za „Oslobođenje“. Sada je apsolvent na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu.
Razgovarala: Anđelka Đurić
Foto: Dejan Đurković