Drugi dan pozorišnih dešavanja u Brčkom u okviru takmičarskog dijela Festivala izvedena je specifična predstava „Majka ili sve lutke idu u Raj“, autorice Nedžme Čizmo, a u izvedbi Sarajevskog ratnog teatra SARTR.
Publika je i ovu predstavu ispratila s najdubljom pažnjom i poštovanjem, dvije glumice na sceni dale su sve od sebe da do javnosti dobace sve poruke ove predstave koja se snažno uklapa u ovogodišnji moto XXXVI regionalnih BH Sureta kazališta/ pozorišta u Brčkom ZAROBLJENI U PROŠLOSTI. Manipulacija kolektivna i lična, bolest, poremećenost uma, deformitet tijela, neizlječiva psiho- socijalna drušvena boleština koju živimo, a vertikala zla kojoj svjedočimo ide dotle da i poremećene majke prodaju svoju bolesnu i nemoćnu djecu, poručuje kroz svoj tekst Nedžma Čizmo, i zaista se čini da izlaza nema.
Priznata i poznata bosanskofercegovačka glumica iz Sarajeva, Belma Lizde Kurt, koja nije nepoznata brčanskoj teatarskoj publici, u predstavi je glumila psihički bolesnu osobu, dijete-djevojku i dijete-sestru Anicu, koja sve vrijeme igranja predstave, u kombinaciji s lutkom i drugom sestrom i koja život provodi zatočena u prostoru, vremenu i invalidskim kolicima, traži izlaz, traži bijeg, traži spasenje, ali, na kraju ispostavlja se – sve je bilo uzalud i da za nas izlaza više nema.
Vi ste uletjeli u predstavu kao zamjena, ali ste svoj glumački posao odradili virtuozno.
Ja sam uletjela u ovu predstavu nedavno kao zamjena, zato što je glumica koja je bila u originalnoj postavci otišla da se školuje u Americi i onda je predstava bila dovedena u pitanje. Ja sam, pošto sam izrazila svoje divljenje konceptom i načinom kako je sve to urađeno, a na prijedlog Dubravke (Zrnčić Kulenović), na kraju uletjela u predstavu, u jedan vrlo, vrlo ozbiljan rad.
Ovo je jedan vrlo ozbiljan komad koji govori o komadanju u bolesti naše društvene stvarnosti, kako na kolektivnom tako i na pojedinačnom planu. Glumci jasno sa scene poručuju da živimo toliko sumanute, izopštene i bolesne živote da mi, imam utisak, zbog višedecenijske sveopšte manipulacije, ne znamo zaista, šta je više normalno, a šta ne?
Toliko su ljudi zatočeni na način da im je um potpuno zatvoren da oni više uopće ne znaju ne razmišljati pravilno, nego ne znaju razmišljati. Jednostavo to je gomila neke sive mase koja je bez ikakvog oblika i mahom to je jedan ogroman procenat koji u jednoj apatiji tako žive. Potpuno nesvjesni odbijaju da otvore prozor i da ono „iza zavjese“ stvarno i vide. Da vide život. Draže im je da žive u jednoj ogromnoj laži, da pristaju na strašnu manipulaciju. Nije to više, ono, mala manipulacija, to je ozbiljna manipulacija. To je manipulacija koja prelazi sve granice. A pazite sad – manipulatori su ljudi poluobrazovani, ili neobrazovani, neelokventni, koji su došli na pozociju vlasti, je li? Mi možemo da razgovaramo o tome da je majka naša država, u stvari, politička elita koja nas vodi. A mi smo ono, mali bekani (ovce) koje su zatvorili i rade od nas šta hoće. Jako je teško. Mislim, ja mogu pobjeći, ali meni nije toliko loše. Ali, šta će moja djeca!? Ja uopće ne vidim mogućnost zdravog življenja u kojem postoji zdrav konflikt, noramalan dijalog, gdje se, ono, ljudi kao posvađaju, imaju konfrontaciju različitog mišljenja. Ako pokažeš različito mišljenje to je onda veliki problem. Onda te odmah izdvajaju, ignorišu te ako si javna ličnost, odmah te strpaju negdje u ćošak da te više i, faktički, nema. I onda to-sloboda medija. Ne postoji. Ničija sloboda ne postoji. Sve je kupljeno, sve je izmanipulirano, tako da živimo jednu totalno lažnu stvarnost.
Imam utisak da se sjajno osjećate u koži glumice?
Da, da, sad bolje nego ikad.
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković