Druge večeri XXXVI Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom nastupio je SARTR s predstavom „Majka ili sve lutke idu u raj“, komadom koji u suvremenom bosanskohercegovačkom teatru nedvojbeno jest novina, avangarda i iskorak u začudnost pozorišne iluzije.
Autorica je Nedžma Čizmo, tek treba diplomirati na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, dramski rukopis „Majka …“ nastao je u njenim apsolventskim danima, predstavu je režirala Dubravka Zrnčić Kulenović, doajen be-ha pozorišta i lutkarstva – spoj mladosti, dara i svježine s profesionalnim iskustvom i nervom iskusnog kazališnog pregaoca. Izvedba nosi dah novoga i neočekivanog zato što se u teatru ovih prostora ne viđa često igra lutke i glumca u predstavama namijenjenim odrasloj publici, ona je avangardna izborom i načinom korištenja redateljskih postupaka i metoda, ulaženjem u predjele glumačke igre koja jednako koristi dramski narativ, tišinu, zvuk koji je prati pa i, dijelom, oblikuje, izvanrednu glazbenu podlogu po kojoj, poput brodice vođene rukom vješta moreplovca, plovi dok se ne ukotvi.
Začudna je i atraktivna zbog upravo nevjerojatno skladnog povezivanja dramske riječi sa svim tim, drugim i ponekad zanemarenim elementima kazališnog čina, Nedžma Čizmo piše tako da bešavno sklapa ono što želi reći s onim što tu riječ prati, s onim što gledamo i što čujemo – ona je naravno i dramaturginja predstave, režija Dubravke Zrnčić Kulenović gotovo intuitivno veže sve to u finalni proizvod. Poseban obol predstavi daje scenski pokret Branka Bankovića, likovno rješenje scene, kostima i lutaka Adise Vatreš Selimović, muzika Kaće Sarajlić i, naravno, protagonisti na pozornici: Belma Lizde Kurt u ulozi starije sestre Anice, Aneta Grabovac kao mlađa, Sanjica, ali i Jasminka Požek Božuta, koja, nevidljiva, animira lutke na sceni.
Dramski predložak predstave „Majka ili sve lutke idu u raj“ tako je otvorio mogućnost da se krene u nešto novo, teatru tako prirodno i urođeno: avanturu na tragu istraživačkog projekta, nesvakidašnji pohod u nepoznato, onkraj granica svakodnevnog i uobičajenog. Utoliko više raduje da je riječ o mladoj autorici, nije teško zapaziti već sada da je riječ o vrlo suptilnom, poetskom dramskom rukopisu u kojem se suočavamo s traumatskim poremećajima u krugu obitelji – nije li teatar, od davnina, upravo u porodici nalazio nepresušno vrelo najrazličitijih dramskih situacija i prizora – ti poremećaji se ovdje, konkretno, odvijaju između posesivne majke i dvije kćeri, prate se vrlo dosljedno, od prve izrečene replike do tragičnog kraja, granajući ali i postupno sažimajući sve bitne silnice ovog vrlo dobro sročenog dramskog teksta.
U središtu pak te kazališne storije jest, sažeto rečeno, manipulacija: nasilje i tortura jednog ljudskog bića nad drugim, razlažu se nesagledivi načini i postupci kako netko može utjecati na život i ponašanje onoga pokraj sebe, na nekoga tko mu je blizak ali ga to ne spriječava i ne smanjuje okrutnost i bezobzirnost u obraćanju prema njemu, jasno se odmah vide i posljedice koje takav tretman nad nekim može izazvati. Ljubavna je to priča o dvije sestre od kojih se jedna, starija, nesebično žrtvuje i odaje samo jednom cilju – učniti sve što je moguće da mlađu oslobodi okova tiranije, da joj omogući da spozna granice slobode, pa makar prijelaz tih granica značio i prelaz iz života u smrt – Belma Lizde Kurt igra je briljantno, glasom, tijelom, grimasom, sama ili u suigri s njom ili lutkom – a tada zaista majstorski vlada pozornicom. Mlađu sestru donosi mlada glumica Aneta Grabovac, sva je u treptaju i suspregnutom dahu, pod pritiskom naučenih dogmi, majčinih laži, vlastitog neiskustva i djetinje radoznale nevinosti u istraživanju svijeta oko sebe, koji joj ništa ne pruža doli okrutnost i surovost: stoga i njen vapaj: „Ja sam jako, jako bolesna“ iza kojega se skriva i nije drugo do li krik progonjena i izmučena mladog ljudskog bića koje će utočište, zahvaljujući sestri, pronaći jedino u odlasku u smrt. Hrabra, odvažna i mudra predstava, događaj u bosanskohercegovačkom teatru.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković