Kultni tekst Ive Brešana i južnoslovenskog ambijenta „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“ je otvorio XXXVI Susrete pozorišta / kazališta u Brčkom. Malo koje djelo koje pripada regionalnoj dramskoj baštini je igrano u teatru toiliko puta kao priča o prevarama i seoskim smicalicama, u nekom selu Dalmatinske Zagore, onih koji preko noći dođu na vlast. Seljaci u selu Mrduša Donja su zatočenici prošlosti na isti način kao što su to i stanovnici južnoslovenskog areala početkom trećeg milenijuma. U gotovo sedamdesetak godina razmaka dešavanja radnje u komadu, koliko je vremena proteklo od Brešanovih patriota koji se kriju iza te domoljubne licemjernosti, pa da kraja druge dekade novog milenijuma nije se mnogo toga promijenilo u refleksu prošlosti. Identični „svjetonazori“ prevare, zgrtanja imetka preko noći, ostrašćenosti, gaženja preko leseva da bi se ostvario cilj, do lagodnog kafanskog života i dosta onoga što je sinonim za takav način egzistiranja.
Period pripremanja neke predstave u konkretnom društvu koje je „iz opanaka uskočilo u lakovane cipele“, u ovom slučju Šekspirovog „Omleta / Hamleta“, je razdoblje kada partijski organi određuju što će se igrati. A to zato što se žele mijenjati politički postupci koji ne mogu dovesti do poboljšanja kvaliteta života, ali zato se može voditi besplodna rasprava u partijskim kružocima oko toga što treba ulagati u kulturu, a što u prosvjetu. Kada se naglo počne raspravljati o ulaganjima u kulturu i radu na pozorišnim predstavama od strane onih koji nikada nisu ni vidjeli neki pozorišni komad, to postaje veoma sumnjivo. Jer, najmanje je tu brige za ovu sferu čovjekove djelatnosti, a mnogo više kako prikriti nečasne radnje. Sasvim je svejedno je li u pitanju Bukarino otimanje novca i prevara prema čovjeku koji mu je vjerovao kao „uglednom partijskom kadru“, što dovodi na kraju i do suicida u zatvoru. Ili je u pitanju uvijek prisutno licemjerje u balkanskoj žabokrečini onih koji sve to znaju i koji su sve to vidjeli i koji su prvi saradnici neprekosnovenog „seoskog partijskog poglavice“. Šutnja je najbolji način ponašanja, u vizuri licemjernika, kada se ne želi razotkriti pravo lice prevare. Ali, pri tom se vrlo glasno u osudi onih (Joco) koji donkihotovski pokušavaju da razrješavaju ili otvoreno ukažu na srž problema.
Stereotip zatočeništva u prošlosti karakteriše i savremeno društvu u situaciji kada otvoreno treba progovoriti o nečemu što je škakljivo, a može biti i opasno. Mnogo je, prije svega mlađih ljudi, koji u ambijentu južnoslovenskog društva pokušavaju pojedinačno progovoriti, kao Joco, o tome ko su nosioci kriminala, korupcije, nepotizma i svega ono što kao kakav težak namet pritiska savremenog čovjeka. Ali, njihova hrabrost brzo splasne ili se neutrališe u naletu ostrašćenih i otkrivenih nosilaca vlasti.
Udahnula je predstava Narodnog pozorišta Republike Srpske, u rediteljskom rukopisu Nikole Pejakovića, ovoj drami jednu specifičnu poetiku licemjerja i nasilja koju u svojoj antropološkoj strukturi ličnosti nose Brešanovi junaci čiji je smisao života samo kako nekoga prevariti i „gurnuti svoju među metar unutar komšijinog imanja“. Scenski su, potpuno razumljivo, protagonisti ove predstave dočarali vrijeme nastanka teksta koje se ništa nije promijenilo i ni mnogo decenija kasnije. A ta poetika licemjerja i nasilja je i razumljiva s obzirom na konkretni naseljski teritorijalni ambijent u kome se dešava radnja. U neku ruku se može reći da je banjalučka predstava „Hamleta u selu Mrduša Donja“, kao i scenski izraz koji ona nosi u svom kreativnom biću, odraz na jednoj strani, a na drugoj nosilac prilika i vremena u kojima se živi. Publika osjeća ovu predstavu i živi sa njom, jer je doživjela sve ono, ili što joj se dešava ili što vidi u stvarnosti. A majstorstvo prikazanja mentaliteta nosi i ova predstava u svom rediteljskom iščitivanju.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković