Nikola Pejaković, reditelj prve predstave koja je otvorila takmičarski dio ovogodišnji regionalnih XXXVI Susreta BH pozorišta/ kazališta u Brčkom -“Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“. Prije početka rada na najnovijoj aktuelnoj dramskoj inscenaciji kultnog HAMLETA kultnog dramskog pisca BREŠANA, potpuno je bio svjestan da je nakon sloma socijalističkog sistema i nestanka same države Jugoslavije ponovo došlo vrijeme kada je ovaj komad idealan tekst za postavljanje na scenu. Radeći s dramskim ansamblom Narodnog pozorišta Republike Srpske, Banja Luka, Pejaković je toliko umjetnički direktno pogodio u raskrvavljeno, ubilačko i pljačkaško voljeno srce vremena koje živimo, vremena koji svi redom zovu tranzicija, ali i vremena koje se hrani ljudskom krvlju traje naših hiljadu godina, i koje nema kraja ni izlaza.
Odmah nakon igranja predstave, pod rukovođenjem moderatora Dževdeta Tuzlića, urednika za kulturu u BHT, dok su glumci bili još mokri zadihani i još puni emotivno tragično-komičnog magijskog pozorišnog magneta, započela je dobra diskusija, a više je nego očito bilo da su i publika i pozorišna kritika, ipak, bili u blagom šoku, jer Pejaković u ovoj MRDUŠI nije bio direktan, on je bio umjetnički ŠOKANTAN.
Aleksandar Stojković, glumac u predstavi. govorio je o jednoj vrlo zanimljivoj stvari u predstavi, a to je poruka iz testamenta Ive Brešana da se ovaj komad uvijek igra na jeziku kojim je izvorno napisan, što je i ispoštovano i vrlo uvjerljivo i sugestivno.
„Ideja da radimo ovu predstavu je sa Pejakovićem dogovorena desetak mjeseci prije premijere 28. decembra. Kada smo kontaktirali agenciju koja ima nadležnost i prava u vezi izvođenja Brešanovih predstava, a to je jedna agencija u Zagrebu, jedini uslov bio je, a valjda je to i sam Brešan svojim testamentom i naznačio, da se ne smije dirati jezik pisca, što znači da se komad mora igrati u originalu na tom hrvatskom jeziku Dalmatinske Zagore. I naravno da sam se pitao – šta će to sad značiti za nas ovdje!? Tema je u redu, to svi želimo da kažemo, da se ništa nije promijenilo od onih vremena, da su i danas na političkoj sceni polupismeni, bahati, primitivni ljudi kojima je kultura na zadnjem mjestu…“
Nikola Šimić Tonin: “Čim se spomene Brešan ili jednostavno počne govoriti o njegom djelu odmah počnu prolaziti ti likovi od najvećih glumaca koje je dalo ovo podneblje. Ne možemo pobrojati sve, ali evo, od Šerbedžije, Ljubiše Samardžića i mnogih drugih koji su bili svojevrsni spomenici u to vrijeme. I onda se sada pojavi, u bilo kojoj dvorani, u bilo kojoj zgradi, jednostavno ono što živimo danas. Vi ste nama večeras pokazali kolika je svevremenost tog Brešanovog teksta i najviše što se mene dojmilo, poslali ste nam poruku – ništa se nije promijenilo. Oni odonda samo su obukli ova nova odijela, etikete nalijepili, sa toliko toga kiča, neukusa. Dali ste nam one onda u likovima ovih danas i odlazimo kući s predstave s porukom – ista glava, isto vrijeme, očito ili ne učimo ništa iz onoga što nam se prije događa pa puštamo da nam se to stalno događa…“
Miroslav Obradović: „Falilo mi je na početku tog kiča o kojem govorimo još više, ali nisam znao da je tehnički problem u pitanju, ali je to nadoknađeno kostimima. Sve govori da nam Brešana nikad nije dosta. Otkako su obnovljeni Susreti ja se ne sećam da li je bilo par sezona a da nije igran Brešan. Gledali smo ga u više izvedbi. Kao i sve ostale, ova mi se izvedba posebno svidela, ne bih posebno komentarisao Brešana jer je tu skoro pa sve, već rečeno. Fantastična igra glumaca, iako je po mom mišljenju sama igra bila u drugom planu u odnosu na političare. Ali sa onim padovima Slađane Zrnić, zaista sam se u jednom trenutku bio uplašio, toliko je to bilo uverljivo, i onda očekivanje – šta će se desiti na kraju. Nisam očekivao da se čista komedija pretvori u tragediju. Bili ste sjajni večeras, i hvala vam za to.“
Boris Marić: “Prvo želim da vam poželim dobrodošlicu, dobro došli u Mrdušu, jednu od mnogih – lijevu, desnu, gornju, donju, svejedno je, ima ih mnogo.Najtačniji opis ovog komada je groteska, iskrivljena slika stvarnosti koju živimo. Ali zapravo, ovo nije iskrivljena slika, ovo je upravo ono što živimo i žao mi je što večeras gospodin Pejaković nije tu jer sam predosjećao, kada sam saznao ko je režirao predstavu, šta može da me čega, pored ansambla samog koji ne može da omane jer ima sjajne glumce. Mi zapravo ne živimo u prošlosti, moje bar mišljenje je da mi stagniramo i odatle ta svevremenost svih tih tekstova Brešana. Čestitam vam svima na sjajnom izvođenju.“
Piše: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković