Šimić Tonin o “Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja”: ISTA GLAVA, ISTI MOZAK, ISTI LJUDI

Velika scena Narodnog pozorišta Republike Srpske, Ivo Brešan: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, režija i adaptacija: Nikola Pejaković; Scenograf: Dragana Purković Macan; Kostimograf: Jelena Vidović; Kompozitor: Petar Bilbija.

U PREDSTAVI IGRAJU: Željko Erkić, Željko Stjepanović, Ljubiša Savanović, Aleksandar Stojković, Vladimir Đorđević, Slađana Zrnić, Nataša Perić, Danilo Kerkez.

Uistinu pobrojati ne mogu koliko sam puta u raznim izvedbama gledao ovaj Brešanov komad. Sve te izvedbe natkriljuje film – drama Krste Papića sa dream team – glumačkom ekipom ovih prostora.

Onda mi se dogodi ova predstava. Kao da je netko unio sa ulice u našu svakodnevnicu, obukao u odijela Brešanove likove, udahnuo u njih život naš svagdašnji – današnji. Današnjicu. Sve strahove borbu za život svagdašnji životnu egzistenciju.

Lik konobara govori o hrvatskoj realnosti više nego i jedan, gdje hrvatska visokoobrazovana mladež konobari Jadranskom obalom, oni „sretniji“ Irskom. Govori o današnjoj Brešanovoj Hrvatskoj i ne samo njoj. Likovi su doneseni tako realno kao da smo se s nekim od njih ovoga trenutka sreli negdje u kafiću – na ulici. Govori nam ova predstava više nego uspješno o svevremenosti Brešana, i svrstava ga uz bok Nušiću i Krleži. Govori nam da se i za 50 godina može igrati tamo u nekom vremenu ma što god tada ti likovi, ta stvarnost imala ili nosili.

Svo vrijeme sam iščekivao kako će redatelj zatvoriti predstavu i zatvorio ju je briljantno, kao da je netko toga trena upalio TV prijemnik, ušao u dnevne vijesti i mi smo toga trena vidjeli ubojstvo koje svakodnevno viđamo u sukobima raznih „grupacija”.

Dobro je primijetio P. Nešović: nož je direktna poveznica s izvornim Shakespearom.

Toliko hrabrost nosi i donijelo je ovu predstavu. Ona ostaje, i pamtljiva je, prepoznatljiv i neupitan režiserski rukopis izuzetnoga režisera.

Ne želim o glumcima, jer ne znam kako bih podijelio neupitnost pohvala, briljantnih izvedbi … sveo bih sve u jednu rečenicu: ova predstava nema slabog mjesta, ima svoj prepoznatljiv biljeg i glazbu koja nosi sve pa i glumce unutar predstave.

Na samom otvaranju Susreta visoko je podignula vrijednosnu i teško dostižljivu ljestvicu.

Na dobro nam došla!

Piše: Nikola Šimić Tonin

Foto: Dejan Đurković