Glumci Narodnog pozorišta Republike Srpske su Brešanov tekst o mentalitetu i izopačenoj životnoj filozofiji, kroz komediju ali i kritiku današnjeg vremena, odlično odigrali pred brčanskom publikom. Iako je od njegovog nastanka prošlo više od četiri decenije nije izgubio ništa od svoje oštrine.
Kada se pojavio tekst je bio vrhunski. Mi smo pokušali da ga prilagodimo ovom vremenu. Čini mi se da je redatelj Nikola Pejaković uspio naći savremeni ključ i da je poslao poruke koje tište i imaju uporište u današnjem društvu. Cilj je da predstava bude društveno angažovana jer je i u vremenu kada je pisana na umilan način provocirala tadašnje komunističko društvo i crvenu elitu, koja je iz šume ušla u fotelje počevši da se ponaša onako kako jeste. Danas se to ponovilo. Poslije ovoga nesretnog rata opet su došle elite koje su uzele vlast. Zaboravlja se mali čovjek, žrtva ovoga društva i to je tako kroz istoriju. Toga će uvijek biti. Zato je poruka ove predstave i teksta da je mali čovjek uvijek na gubitku a, nažalost, nikada ovi koji dolaze na vlast.
Nažalost, ljudi i danas okreću glave baš kao i glumci večeras u jednoj sceni pred kraj predstave.
Ne možete da gledate toliku količinu gluposti koja nam se dešava. Ili pristanete na to ili počnete da okrećete glavu ili odete odavdje, kao što većina sada čini. Više nije u pitanju nemogućnost pronalaska posla. Znam dosta ljudi koji odlaze jer ne mogu da izdrže ovo što nam se dešava. Odlaze negdje gdje će naći normalnije društvo, svijet, odnose među ljudima. Ovo što se nama dešava je tragikomedija kojoj se ne vidi kraj.
I prošle godine ste nas počastili odličnom predstavom a i ove također. Koliko Vam kao glumcu odgovaraju ovakve uloge?
U svakom slučaju odgovaraju. Jesu zahtjevne i na ivici noža, to je dvosjekli mač jer ni jedna vlast to ne proguta lako. Ovdašnje vlasti imaju zamjerke, kritike, svoja viđenja koja se ne podudaraju sa našim umjetničkim viđenjem. Pozorište ima funkciju da na scenu iznosi aktuelne probleme koje treba rješavati a ne gurati pod tepih i okretati glavu praveći se da oni ne postoje, dok se istovremeno neki bogate a drugi preko noći postaju sirotinja. Upravo se to nama sada dešava.
Pored toga što predstava govori o vlastoljublju i pohlepi pokazujući krajnji primitivizam, istovremeno ukazuje da promjena sistema ne znači i promjenu svijesti ili mentaliteta, pa i u onom dijelu koji se tiče kulture. Da li je kultura u samom čovjeku ili nečemu drugom?
Bez obzira što je u čovjeku ona mora da uđe u obrazovni sistem. Naš obrazovni sistem uopšte ne potencira kulturu nego neke druge vrijednosti. U tom slučaju dolazimo u situaciju da opravdavamo nepravdu. Čudno je to. Nekada sam mislio da se to ne može dogoditi ali izgleda da je sve moguće relativizovati, pa tako i nepravdu i korumpiranost društva. U sadašnjem vremenu mediji pomalo iznose na vidjelo takve stvari međutim to se već sutra zaboravi. Narod je kratkog pamćenja i to malo po malo postane normalno. Postalo nam je normalno da dajemo mito misleći da bez toga ne možemo. Izgleda da je to toliko ukorijenjeno da se svako onaj ko tako ne funkcioniše smatra nenormalnim. Jednostavno bude izopšten jer se ne ponaša u skladu sa očekivanjima. I obrazovanje i kultura bi na prvo mjesto morali postaviti moral. Mi smo danas relativizovali i moral. Bez morala nema pravde. Ako hoćemo pravedno društvo moral moramo vratiti na najviše tačke. On u razvoju društva i odnosu među ljudima mora biti ideja vodilja.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković, Arhiva 2018., https://susreti.co.ba