Zašto Ivo Brešan danas u teatru? I zašto baš njegov kultni komad „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“? Redatelj predstave kojom su otvoreni XXXVI Susreti pozorišta/kazališta u Brčkom, Nikola Pejaković, odgovara bez trenutka dvojbe: „ Zato što ne postoji ništa aktuelnije, u ovome času, od Brešana. Ne postoji ništa mudrije, pametnije i tačnije rečeno o nama sa ovih balkanskih prostora, o našem mentalitetu, nego što su rekli Nušić i Brešan. A između njih – Kovačević… Svi smo mi, ovako ili onako, dio Brešanovog „Hamleta“, Nušićevog „Sumnjivog lica“ ili Sterijinih „Rodoljubaca“. A pokojni Ivo Brešan (1936. – 2017.) o tim odrazima nas samih što se zrcalimo u njegovim besmrtnim likovima, kaže: „Ne treba uzroke tražiti izvan nas; oni su u nama. Niti se treba zavaravati da nas političari mogu učiniti boljima, jer su oni plod istog mentaliteta kao i svi mi.“
Brešan spomenuti komad piše prije više od pola stoljeća, praizveden je u zagrebačkom Teatru &TD 1971. godine, Banja Luka ga prvi put vidi na pozornici svog matičnog teatra 1984-te u režiji Jovice Pavića, a koncem prošle godine na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske postavlja ga redatelj Nikola Pejaković. Igra vrlo motiviran i sjajno posložen glumački ansambl ove kazališne kuće, predvodi ga Željko Erkić u naslovnoj roli Bukare, lokalnog moćnika i silnika koji mu daje i neku prikrivenu, ali ipak osjetnu, dozu jeze i straha koji prate svako njegovo pojavljivanje na pozornici, svaku repliku koja odzvanja poput pucnja biča dresera svjesnog da su oko njega tek divlje životinje a njegova je jedina zadaća pripitomiti ih i natjerati da igraju po njegovom diktatu. Sjajna je Slađana Zrnić, igra superiorno Majkaču, odlični su Željko Stjepanović, Ljubiša Savanović, Aleksandar Stojković, Vladimir Đorđević, Nataša Perić i Danilo Kerkez, kao antipod glavnom liku, u ulozi Joce, mladog čovjeka i buntovnika čija je sudbina od samog početka zapečaćena onoga trenutka kada je digao glas protiv surovosti i bezobzirnosti, lopovluka i licemjerja sredine u kojoj je osuđen da živi. Scenografiju potpisuje Dragana Purković Macan, kostim je djelo Jelene Vidović, muziku je komponirao Petar Bilbija.
Pejaković pomno prati Brešana u temeljnoj ideji, razrađuje je postupno i gotovo bez velikih odstupanja, sve do tragičnog kraja. Tu crnohumornu komediju mentaliteta, grotesku što nam u lice baca vlastitu dvoličnost i sklonost nezamjeranju, ropsku pognutost i poniznost pred silom i autoritetom ne bi li očuvali taj privid slobode i samostalnosti kojima tako silno težimo a nikada ih ne dostižemo, gotovo neprimjetno preobražava u polje drame, u predjele tragičnog i neizbježnog, pokazujući nam kamo to sve naša vlastita neodlučnost ili bojazan da se odupremo silniku može dovesti i što sve može ugroziti.
Teatar u teatru, kao forma, metod i postupak, ono je po čemu lako prepoznajemo Brešana, to je ona intertekstualnost kojom se obilato koristi u svom dramskom opusu i koja mu dopušta da na podlozi nekog već poznatog i često igranog teksta iz svjetske dramske literature tako jasno, nedvosmileno, točno i precizno progovori o onomu što se događa, tu, oko nas, u našoj stvarnosti samo to nismo prije njega prepoznali i uvidjeli sve opasnosti s kojima se svakodnevno suočavamo. Pejaković to vrlo dobro uočava i razumije: igra se riječima i njihovim značenjima, koristi originalan govor izvornog dramskog rukopisa ali i ubacuje govor likova smještenih sada u neku drugu sredinu, koristi sračunatu autoironiju kojom razobličava i teatar sam po sebi, (biće ovo velika predstava, čujemo ne jednom sa pozornice), a time, naravno, i društvo u kojem takvo pozorište djeluje kao i visoko pozicionirane vođe koje tim mehanizmom zla i podjarmljivanja rukovode, kao pošteni i uzorni građani.
Njegovo uprizorenje Brešanovog „ Hamleta u selu Mrduša Donja“ vjerno je ideji izvornika ali nosi i bitne novine: šekspirijanski je krvavo na samom kraju, nakon ubojstva glavni zločinac trijumfira: „Mi smo pripremili predstavu kakvu svijet nije vidio – čujete li?“, dok jedan o suučesnika u zločinu konstatira: „Nije lako uvest red u državu – šta tute još nema, zlobe, zavisti i šta ti ja znam … O ovome ne triba nikom ništa da govorimo, jel jasno?“, klasična je to mantra svakog autoritarnog sistema. Ništa više nema se za reći, krvave ruke i tijelo ubijenog mladića posljednji je znak opomene, krik kojim predstava zamire i upozorava nas – nema nevinih.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković