“Ničiji sin” treći je dio “Posmrtne trilogije” hrvatskog dramatičara Mate Matišića. Iako se smatra jednim od najboljih savremenih hrvatskih dramskih pisaca do sada se nije igrao u Srbiji. Zašto?
Da, to je jedna od činjenica o kojoj sam često govorio i tokom promocije predstave, a i ranije. Mi možemo samo da pretpostavimo razloge koji bi bili vjerovatno političke, odnosno, politikantske prirode. Interesantno je da su se tekstovi nekih drugih, savremenih hrvatskih autora, igrali poslije rata u Beogradu. To su komadi Ivora Martinića, Tene Štivičić… Matišić nije do sada igran, iako je od svih njih potencijalno najveći “kasa-štih” (garancija za uspjeh na blagajni), jer je jako duhovit i u tim crnim, mračnim temama, kojima se on u svojim komadima uglavnom bavi, zapravo najbolje nastavlja tu liniju balkanske crnohumorne dramaturgije, naslanjajući se negdje i na Ivu Brešana i na Dušana Kovačevića u temama, u pristupu, ali i načinu kako ih tretira. Tim prije je čudno kako još uvijek, evo do sada, nijedno pozorište njega nije prihvatilo i stavilo na repertoar. Ja sam lično nudio njegove komade nekim beogradskim pozorištima, nikad mi direktno nije rečen razlog zašto ne, ali može se pretpostaviti bojazan uprava tih teatara. Matišić dosta u svojim komadima „čačka“ tu savremenu istoriju, dovodi do apsurda pitanja identiteta, razvaljuje osnovne mitove savremenog hrvatskog društva a sve se to, kao u ogledalu, reflektuje i na stvarnost u BiH i u Srbiji. Tako je i sa ovom predstavom. Kompletna radnja je smještena u savremeni Zagreb, gledaoci prepoznaju stanje stvari koje je isto i ovdje i tamo. I to ide do toga da neke rečenice zvuče vrlo prepoznatljivo, kao da ih izgovara neko od savremenih srpskih političara. Tako da pretpostavljam da tu negdje leže razlozi zašto tek sad Matišić u Beogradu. Moram ovom prilikom i da se zahvalim na hrabrosti i dobrom potezu uprave Beogradskog dramskog pozorišta koje je prvo postavilo u Beogradu Matišića na scenu.
Ali nije to slučaj samo sa Srbijom, čini se da je slična situacija i sa Hrvatskom. Prije destak godina Arsen Anton Ostojić snimio je i film Ničiji sin”, koji je, iako je bio apsolutni pobjednik u Puli i osvojio je čak šest Zlatnih arena, izazvao kontroverzne komentare u Hrvatskoj zbog teme kojom se bavi. Dakle, ne samo u Srbiji, on je i u Hrvatskoj „nepoželjan“. Kako to komentarišete?
Matišić je sada u Hrvatskoj već prevelika institucija kao pisac, filmski scenarista, kao književnik, da ga se ne može tako lako zaobilaziti. A s druge strane određenim strukturama i dalje smetaju neki njegovi stavovi, tako da je taj odnos prema Matišiću u Hrvatskoj ambivalentan, rekao bih. Interesantan je podatak da komad „Ničiji sin“ nikada nije izveden u nekom zagrebačkom teatru. Snimljen je samo film, a praizvedba je bila u Rijeci. Tako je manje-više sa svim njegovim komadima. On je prvi put sa „Ljudima od voska“ prošle godine ušao u Hrvatsko narodno kazalište. Prije toga HNK nije radio nijedan njegov komad. Ali tako je to uvijek sa ljudima koji su beskompromisni u svojim stavovima. Njegove drame izvođene su u Bugarskoj, Mađarskoj, Makedoniji, Sloveniji, Rusiji, BiH… Ja se zaista nadam da će u vremenima koja dolaze ljudi bolje prepoznati koliko su komadi Mate Matišića važni za nas, potrebni i otrežnjujući za publiku.
Šta je vas motivisalo da se bavite ovim tekstom?
Mene njegovi svi komadi privlače na svim nivoima. Naravno i zbog toga što se negdje i ideološki i politički slažem sa njegovim stavovima, prija mi što on dovodi u pitanje sve vrijednosti postsocijalističkih društava. A u nekom užem, pozorišnom smislu, najviše me intrigira ta klackalica između tragičnog i komičnog. Ja zaista ne znam savremenog domaćeg autora koji žanrovski tako dobro plete jednu istu priču u različitim žanrovskim krajnostima. Konkretno, ovaj komad, „Ničiji sin“, pripada nekim okvirima građanske drame, u duhu ibzenovskog pozorišta, međutim iz tog nekog uslovnog realizma likovi se tako lako otiskuju u vode groteske, vodvilja, farse, parodije, trilera u jednom momentu, pa dolazi se i do antičke tragedije i tako čini mi se on najtačnije emotivno vodi publiku kroz sve to i tom žanrovskom vrteškom demistifikuje sve važne mitove savremenog društva. U ovom slučaju hrvatskog, ali zapravo svih naših društava.
“Ničiji sin” je građanska drama o disfunkcionalnoj porodici i, bez obzira što se provlači priča o srpsko-hrvatskim odnosima, fokus je na tragediji porodice u kojoj su svi na prvi pogled zlikovci, a zapravo su žrtve sistema.
Kako je i reditelju i glumcima izazov da tu žanrovsku vrtešku sprovedu na sceni organski, da ona bude tačna i da publika to dobro doživi i razumije, tako isto mislim da je i glumcima i meni bio izazov da nađemo ključ kako da te likove emotivno vežemo za publiku. Jer vi morate kad gledate film ili predstavu da, koliko god neko od tih likova bio zao ili koliko god ga njegovi postupci determinisali kao negativca, morate naći način kako da se publika veže za njega. Mislim da je isto tako jako dobro kod Matišića što u ovom komadu on svakom od tih likova daje jaku motivaciju za ono što radi u svom životu. E onda je to dobar izazov za glumce, da ožive te likove, da im pozajme sebe i svoju ličnost. Treba reći da ta politička linija nije glavna. Ona je zanimljiva za nas ovdje i mi to prepoznajemo, naravno, ali komad je zapravo toliko dobro skrojen da bi sigurno odlično funkcionisao i u drugoj jezičkoj varijanti ili drugoj državi. U ovoj priči može da se prepozna svako ko je živeo u represivnom sistemu, totalitarnom režimu, ko je proživio ratove … Likovi u komadu su, usled tih okolnosti, bili primorani da rade neke loše stvari koje su poslije “zatrpali ispod tepiha” i sada žive nekim uglednim građanskim životom. I jedan okidač, jedan trenutak koji se desi u predstavi, povuče lavinu drugih događaja i otkrivanje svih tajni. I do kraja komada vi ne znate zapravo šta su sve radili ti ljudi da bi ostali živi, koliko su morali da kriju i da lažu jedni druge, a sve opet zarad nekog opstanka. Matišić to zaista sjajno, onako, trilerski plete. Dobar dio predstave teče u kriminalističkom žanru.
Ovo je u isto vrijeme i drama o krizi identiteta ili propitivanju i traženju sopstvenog identiteta?
Jeste, zato što su ti likovi građeni isključivo na pitanju identiteta i nemaju za šta drugo da se uhvate. Kada glavni junak sazna da zapravo nije to što jeste, a cijelu svoju ličnost gradio je na identitetu žrtve, on gubi sve. Zbog toga je ovo drama i o potrazi za identitetom. Otkrivanja tajni dovode do „drmanja“ identiteta, a svim tim likovima je uspostavljeni identitet jedino što im je preostalo, pa je urušavanje identiteta zapravo i urušavanje njih samih.
Znamo da Matišić pogađa u metu, vrlo precizno secira postratno društvo i sve anomalije u njemu. Je li to najveća vrijednost njegovih tekstova?
Mislim da je jedan od najvećih njegovih kvaliteta što je izuzetno živ pisac, a teme kojima se bavi i način kako govori o tim stvarima, toliko su autentične i pulsiraju uprkos vremenu. Ovaj komad je napisan prije više od deset godina. Film je snimljen 2008, a komad je napisan 2005, a i dalje je toliko živ i aktuelan. Imate i druge pisce koji su aktivni, pišu o savremenim temama, ali način na koji Matišić to radi je drugačiji. Našao je „ključ“ do publike. Mi imamo jako dobru komunikaciju sa publikom, i na premijeri i na reprizama u Beogradskom dramskom pozorištu. Iako predstavu igramo izvorno na hrvatskom jeziku to nije smetalo da se njegov specifičan humor dopadne publici. I to je njegova velika vrijednost.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković