Svi smo mi jedan kist na platnu koji stvara zajedničku sliku

U vremenu kada se teatarski medij često svodi na puko ilustriranje povijesnih kronika ili na brzopoteznu emocionalnu eksploataciju, predstava „Martin udio“ postavlja znatno oštriji i dublji estetski ulog. Umjesto da se zaustavi na vanjskim obrisima sukoba, epoha i geografskih koordinata koje se protežu od Like i Pala, preko Zagreba i Beča, sve do Beograda, ova scenska partitura ogolijeva ono što ostaje kada utihne buka velikih narativa – krhko tkivo obitelji, neizgovorene rane i tihu, gotovo nadljudsku izdržljivost onih koji preživljavaju ono što se ne da lako izgovoriti. Upravo u tom raskoraku između kolektivne povijesne slike i intimne ljudske drame leži istinska težina ovog komada, u kojem se svaka pojedinačna glumačka dionica upisuje u širi ansamblski mozaik, lišen taštine i suvišnog ukrasa. O toj disciplini scenske prisutnosti, odnosu muških i ženskih silueta u tekstu te unutarnjem odjeku priče koja ne prestaje spuštanjem zastora, za bilten Kazališnih susreta u Brčkom razgovaramo s glumcem Danilom Kerkezom.

Kada nemaš veliku ulogu, kao što drugi imaju, i radi se o više kratkih i čestih ulazaka, je li teško igrati više likova u više pojavljivanja?

Pa ne, ja se generalno postavim u takvim predstavama kao neka vrsta ispomoći, kao nekog malog šrafa koji pridonosi kvalitetu predstave i fokusiram se na te svoje kratke dijelove. Bude malo teže i pauze znaju biti duže, po četrdeset minuta između dva izlaska i tako, ali trudim se da držim koncentraciju i zajedno kako već prije scene se pripremim. Nije mi problem igrati te male scenice ili uloge. Pogotovo ne u ovako velikim predstavama kao što je ova, jer mi je čast da učestvujem. Pogotovo što sam i s Bundalom, na primjer, radio već tri predstave, čak imam i glavnu ulogu, ali kad me pozvao rekao je da nema nešto previše za mene, ali da bi mu značilo da igramo u toj predstavi, da mu pomognem, da svakako, kako god, da kao ekipa uradimo jednu, po meni, kvalitetnu predstavu. Tako da mi je to skroz OK i trudim se. Pripremim se na takvu vrstu igre, da neću biti stalno na sceni, nego da ću povremeno se pojavljivati u radnji i tako.

Kako izgleda kada se roman pretvori u kazališnu predstavu i što je u tekstu Sanje bilo najteže prenijeti na scenu? Što je nekako dalo, recimo, najviše energije da se iznese ovako jako teška i duga predstava?

Pa mislim da je najteže prenijeti suštinu šta je ona htjela kroz svoj roman da ispriča – ideju o toj porodici. Jer je ona kroz svoj roman to pričala jednim svojim specifičnim jezikom, a pozorište ipak zahtijeva neke druge metode, druge načine, gdje su i rezovi i momenti koji su u romanu samo neka prisjećanja. Mislim da je bilo najteže prenijeti tu suštinu i ideju njenog samog romana, da to nije priča o jednoj naciji, jednom dešavanju, nažalost ružnom kod nas i tako, nego priča jedne porodice koja je propatila, priča o jednoj ženi koja je proživjela takve jedne tragedije i što je najtužnije što je nadživjela sve njih i toliko godina je ostala živa. Ona je, kako me sjećanje služi, mislim da je skoro tek umrla, ta gospođa po kojoj je i pisan roman. Tako da je ona jedna propatila, sve ih je sahranila, a život je nije mazio i mislim da ta sama ideja, ta priča jedne tuge, nesreće, patnje, da je to bilo najteže prenijeti.

Predstava prati, kao što kažete, dug period i različita mjesta. Imamo i Liku, i Pale, dakle dalje preko Zagreba, Beča, Beograda. Kako je ovo bilo raditi vama i  ekipi — kako je glumiti sve te periode, povijesne lomove, a opet da ne zvuči kao sat povijesti?

Da, to je, mislim, to je bilo najteže, pogotovo u ovoj ekipi koja je stala na sceni — od Jove, Nate, Nine i tako, Smilje — koji prolaze kroz više nekih vremenskih perioda, a da opet ne bude samo puko prepričavanje tog istorijskog, da ubace stvarno neke te dramske, životne momente, da te scene koje su i u romanu možda malo pričanje priče, da ih ožive, da ljudi u publici vide žive ljude od mesa, od emocija, od krvi, od strahova, sreće. Mislim da im je bilo teško. Ja nisam imao toliko zahtjevne zadatke kao oni i dobra priprema — rediteljska, dobra glumačka priprema — dovela je do toga da mi na kraju vrlo brzo, u posljednjih sedam-osam dana, sve te scene koje su radile posebno, jako brzo spojimo i napravimo priču koja traje skoro tri sata. Što je komplikovano, ali nadam se da smo uspjeli.

Oko samog „Martinog udjela“ se dosta govori o nekoj ženskoj snazi i izdržljivosti. Evo, kako ti vidiš muške likove u toj priči, kakvo je njihovo mjesto pred tako jakim ženskim likovima?

Moje mišljenje — ja ne znam da li je to ideja Sanje koja je pisala roman i Bundala kao reditelja — po meni su u ovoj predstavi muški likovi malo podbacili. Pustili su žene da se bore same, u nekim trenucima su ih izdali i mislim da smo mi kao muški rod, bar u ovom komadu, a i često smo znali da podbacimo. Tako da, samo kad gledamo Martu u ovoj predstavi, vidimo koliko ta žena pati zbog… Iako je lik muža, nije on loš. Ali je često sputan nekim svojim strahovima, dječačkim tim blokadama, ne znam. I onda nekad često ispadne kao da je i previše surov i grub, što jeste. I ne samo Marta, nego i Milka u tom komadu koja je iznevjerena od svoje porodice i od tog oficira koji je napusti i ode. Tako da su žene u ovom komadu poprilično iznevjerene. I žao mi je i drago mi je. Na kraju krajeva, neka se i to vidi i ta ženska strana i to kako mi muškarci nekad znamo da budemo previše grubi i previše zatvoreni i tako.

Čitajući kritike, često se ističe ta zajednička igra ansambla i koliko je u stvari važno da se ostavi ego po strani i da se ovako jedna disciplinirana predstava iznese.

Mislim da je to najvažnije jer ansambl je predstava, ima nas mnogo na sceni i mislim stvarno, ako uključimo to da postanemo ljubomorni na nečije uloge ili na nečije mogućnosti u samom tekstu, onda stvarno od toga nema ništa. Ali mislim da smo ovdje uspjeli. Jedan kolega me je čak i pitao: pošto si radio prije predstavu s Bundalom, u kojoj igraš jednu od glavnih uloga, sad te zvao da radite i u principu igraš nekoliko manjih uloga. Ovaj, ja sam morao da mu objasnim da to nema nikakve veze, da je to sasvim normalno. Da prvo, nisu sve uloge za nas. Ja ovo što igra Jovo Maksić ne bih mogao da odigram nikada jer to je uloga koja je po njemu nekako i napisana, i pogotovo što je on čovjek iz tih krajeva i tako. I ovaj, tako da je meni bila samo čast da se oslobodim tog svog ega i da učestvujem u predstavi kao jedan šraf koji će da poveže, da na kraju krajeva guramo taj autobus nekoliko puta po sceni. Ali to je zarad kvaliteta predstave, jer mi smo svi jedan kist na platnu da bismo napravili jednu sliku.

Koliko je bilo teško graditi likove i samu predstavu kada se govori specifičnim dijalektom i  govorom? Je li to bilo olakšavajuće ili otežavajuće?

Pa njima koji govore, to vjerovatno jeste. Nekima ne. Baš da kažemo i ovo, Maksić je čovjek iz tih krajeva i njemu je taj govor njegova priroda, on je odrastao, tim jezikom progovorio. Što kažem, maternji. Nekim drugima je bilo teže da usvoje, ali zahvaljujući ljudima koji poznaju taj kraj i zahvaljujući našoj profesorici Biljani Đurović koja je dolazila da radi s nama na govoru, koja se ozbiljno posvetila tome, koja je boravila mjesec dana s nama, mislim da su uspjeli i da je to — pošto sam i ja iz sličnih krajeva, pa poznajem, slušam svoje babe i djedove kako pričaju — mislim da su uspjeli da prenesu taj govor, a da im je bilo teško, sigurno im je bilo teško, jer ono, moraš razmišljati o svim tim emocijama i moraš pored svega toga razmišljati da ne pogriješiš u jeziku.

Sama predstava dotiče teške obiteljske sudbine i ratne teme. Kako je kao glumcu ući u tu predstavu, živjeti tu predstavu, i ostavlja li neku posljedicu nakon toga? Je li to predstava koja se završi — OK, završio sam predstavu, ili ipak ima ono nešto što čovjek nosi i nakon spuštanja zastora?

Njima koji imaju više pojavljivanja na sceni, ostavlja veći teret i veću radnju, ali ostavlja i nama koji imamo manje jer na sceni je nenormalna energija poslije predstave, u toku predstave i ta jedna kolektivna svijest koja je na sceni naravno utiče na sve nas i bude nam teško. Mi se trudimo da ovu predstavu predstavimo kao pokazatelj kako ne treba nikad više. Ne da pričamo čak ni to da li je muškarac bio kriv, da li je neki rat bio kriv. Ne, nego samo da se više to ne ponovi i mislim da nas ta emocija najviše sve kolektivno dotiče. Kad se sve završi i budemo u onom fazonu, ono stvarno nekad neko mora da proživi, nažalost. Neka osoba, neki ljudi su to prošli i to nosi sa sobom i ne ponovilo se nikad ništa od svih tema koje su bile. Tako da to, naravno, utiče i na sve nas.

Kristian Bilić