Priča o Marti: Ogromna inspiracija i hrabrost

Nataša Perić, koja u predstavi „Martin udio“ tumači lik Marte, brčanskoj publici već je poznata po ulozi Nevena u „Urnebesnoj tragediji“, za koju je nagrađena priznanjem za najboljeg mladog glumca na 32. Susretima pozorišta BiH u Brčkom. Ovoga puta pred njom je bio zahtjevan glumački zadatak, oblikovati lik žene čiji životni put pratimo od tinejdžerskih dana do duboke starosti, kroz brojna stradanja, gubitke i životne prekretnice. U razgovoru za festivalski Bilten govori o izazovima takve uloge, slojevitosti Martinog karaktera, ali i snazi i hrabrosti koje su joj bile posebna inspiracija tokom rada na predstavi.

Vaš lik se pojavljuje kroz sva tri narativna toka predstave. Pratimo Martu u različitim životnim periodima, od tinejdžerskih dana do duboke starosti. Koliko je bilo zahtjevno iznijeti ulogu koja obuhvata toliko različitih iskustava i vremenskih perioda?

Lagala bih kada bih rekla da je lako. Izuzetno je teško i riječ je o veoma kompleksnom zadatku. Prije svega, to je lik koji pratimo od tinejdžerke do starice od osamdeset godina. Dosta često se pričalo o tome kako je riječ o priči o stradanju, ali meni ova priča nikada nije bila samo priča o stradanju. Uvijek mi je bilo fascinantno to kako je, uprkos svemu što joj je život oduzeo, uspjela nastaviti dalje. Kako je čovjek, odnosno u ovom slučaju moja Marta, uspjela nastaviti svoj život? Kako je smogla snage i da li u sebi ima radosti i želje za životom i za radom? Na kraju krajeva, tu je i Ljilja, njena kćerka… Marta mi je zaista bila ogromna inspiracija i puna je hrabrosti. A proces rada, bez obzira na temu, bio je tako lagan. Jako je rijetko, nažalost, da se u pozorištu dogodi da imaš tako dobar tekst. Prije svega, imali smo dobar roman koji je poslije dramatizovan. Imali smo tako dobar tekst, dobrog reditelja ispred sebe i apsolutno cijelu glumačku postavku, odnosno ansambl koji je tako dobar.

Kako ste gradili Martu kao individualnu ličnost, a ne samo kao prenositeljicu poruke o istorijskim događajima i stradanjima? Koliko Vam je u tome pomogla adaptacija romana Sanje Savić Milosavljević?

Prije svega, ovo je priča koja je istinita. Ovi likovi su stvarni likovi i lik Marte je još uvijek živ. Nekako, jako je teško, pogotovo za glumce, igrati nekoga ili posmatrati priču kao istorijsku, odnosno igrati je kao istorijsku. Prosto, ili ja to ne umijem ili mislim da je nemoguće. Imaš okolnosti koje imaš u sceni i prosto pratiš od trenutka do trenutka. Bivaš u sadašnjem trenutku i pustiš da te priča nosi od scene do scene. Prosto ne postoji mogućnost da razmišljam o tome šta je sljedeće ili šta će tek da se desi. U tom trenutku jednostavno postojiš i reaguješ. Što se tiče svih tih likova oko nje, oni su, da kažem, na neki način svi pomalo sebični. Oni imaju mogućnost, odnosno dopuštaju sebi da se raspadnu, da kukaju nad svojim životom, da žale… Marta nema tu mogućnost da se raspadne. Ona je ta koja je stub, mora da ide dalje.

Marta prolazi kroz rat, gubitke i brojne porodične lomove, ali njena priča ne prelazi u patetiku. Kako ste pronalazili mjeru u takvoj interpretaciji?

Pa, to kažem, za mene je to bilo poprilično inspirativno. Baš takav lik koji je, u jednu ruku, toliko ranjiv, a toliko snažan i toliko jak, da toliko ima hrabrosti i u sebi. To mi je inspiracija. I u malim stvarima… Njen identitet je rad. Ona kroz rad uspijeva sve… Idemo dalje. Znači, uzimaš dio po dio i nalaziš stvari zbog kojih moraš da nastaviš dalje.

Možemo li Martu doživjeti prvenstveno kao simbol snage i istrajnosti ili je za razumijevanje njenog lika jednako važna i njena ranjiva strana?

Mislim da je riječ o svojevrsnoj dualnosti i da prosto ne možemo odvojiti njenu ranjivost od njene snage. Mislim da su upravo zbog toga ova priča i ti likovi nama toliko bliski i ljudski. Zapravo, ne možeš ih odvojiti. Svi smo mi jako snažni u nekim momentima, kada prosto moraš smoći snage, a u nekim momentima smo jako ranjivi. Tako da mi je jako teško reći da je ona samo snažna ili da je samo ranjiva. Ona ima i humora u sebi, u nekim situacijama. Mislim da je zato i živ lik.

Čini se da publika veoma dobro prepoznaje emociju i razumije priču koju predstava donosi. Šta je, prema Vašem mišljenju, ono što omogućava takvu povezanost između publike i Martine sudbine?

Mislim da je to cjelokupna priča koju predstava nudi, a ne samo priča vezana za stradanja ili bilo kakav istorijski dio. Mislim da je riječ o jednom životu. Između ostalog, likovi su prošli kroz neka stradanja, ali meni je u svemu tome priča koja nadilazi ta stradanja. U tim okolnostima, kada te „zdipe“ te „najveće nesreće“… To je snaga. Mi nikada nismo svjesni koliko snage imamo u sebi dok nam se ne desi. Mislim da to ljudi na neki način sigurno prepoznaju i da upravo zbog toga dolazi do takvih reakcija.

Postoji li za Vas posebno emotivan trenutak u predstavi, scena koju biste izdvojili iz vlastitog iskustva igranja Marte?

Iskreno, jako mi je teško izdvojiti trenutak. Pomislim uvijek, pogotovo poslije predstave, kako u ovom poslu ima nekog sadomazohizma. Šta ti sebi uradiš, šta sve zapravo pomisliš, šta sam sebi uradiš tokom te predstave, kako svoje misli sprovedeš tako da zaista povjeruješ u to. Prije svega, da ti dijete umre… Sad pričam, naravno, iz svog ugla, kroz svoj proces, o tome šta je meni najemotivnije. Ali, ne znam, nakon svih tih stvari, da žena na kraju dolazi… Mislim, jeste ona na neki način happy end, jer ona dođe nakon toliko godina upravo u Zagreb, da bi se vidjela sa svojom kćerkom, koja je jedina tu još ostala u životu.

Da li zapravo predstava, koja nosi toliko tragedije u sebi, može nositi poruku o radostima života? Jesmo li možda mogli i to osjetiti u ovom komadu?

Ne mislim da je o radostima života, ali bih rekla da je o ljudskoj snazi koja nadilazi ljudska stradanja, ljudske probleme. Meni je fascinantan taj njen altruistički duh. Ona je ta koja daje drugim likovima. Mislim da to nije neko ko se bavim sobom, njoj su na prvom mjestu njeni ljudi, oni koje ona voli. Zapitam se da li su takvi ljudi pošteđeni. Njoj je eto dat duži život od tih likova, koliko je to opet prednost, kada doživiš tolika stradanja.

Koju biste poruku istakli na kraju, kao najsnažniju u ovoj priči?

Neka to bude Martina replika: „Ako te u jednom danu zdipe dvije najveće nesreće, ti polako raspremaš svoj udio“.

Edin Osmanbašić