O VELIKIM KRALJEVIMA I MALIM LJUDIMA VELIKOGA SRCA

Što ostaje od kralja kada mu oduzmemo krunu, kraljevstvo i moć? Ostaje čovjek, sa svim svojim slabostima, proturječnostima i neizgovorenim istinama. Više od četiri stoljeća nakon nastanka Shakespeareove tragedije „Kralj Lear“, pitanja o ljudskoj prirodi, moći i njezinim posljedicama ne gube na aktualnosti, što potvrđuje i ovogodišnji moto Internacionalnih teatarskih susreta „Sila i moć – svijet bez smisla“. U predstavi Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, jednog od najsloženijih likova svjetske književnosti utjelovljuje nacionalni prvak drame Ljubomir Kerekeš. U njegovoj interpretaciji Lear nije samo vladar suočen s gubitkom moći i autoriteta, nego prije svega čovjek čija se tragedija oblikuje kroz vlastite slabosti, unutarnja previranja i složenost obiteljskih odnosa.

Kralj Lear jedan je od najsloženijih likova Shakespeareova dramskog stvaralaštva. U njemu se isprepliću oholost, ranjivost, strah i očaj. Kako ste pristupili oblikovanju njegova lika i koliko Vam je njegova ljudska priroda bila bliska?

Pa možda ću te sada malo začuditi odgovorom, ništa tu meni nije apsolutno strano. Iz jednostavnog razloga, za sebe držim da sam mali čovjek, obožavam male ljude, velikog srca, iskrene, otvorene, poštene, jednostavne, jer mislim da je i život sam po sebi takav. Samo smo mi ljudi ti koji smo skloni komplicirati stvari. Tako da ako se krećeš u takvoj sredini, ako ti nije strana nekakva društvena margina, govorim to s pozitivne strane, jer tu ima zapravo najveće istine o samome životu, kada to čovjek može precipirati na jedan pravilan, točan način i dati se tome, u smislu da razumije i da poštuje, onda ovi problemi od Leara dođu pod nešto normalno. Pitanje je onda samo načina na koji ćemo to izbaciti van, odnosno prezentirati kroz predstavu. Jer ja sam glumac kojem je prije svega stalo do predstave, a ne do samoisticanja. Ja cijenim kolege, poštujem kolege i na koncu konca niti takvog Leara ne bi bilo da nema njih.

Publika Vas dobro poznaje po brojnim komičnim ulogama, a sada utjelovljujete jednog od najtragičnijih likova svjetske književnosti. Jeste li tijekom rada na predstavi i u ovoj Shakespeareovoj tragediji pronalazili prostor za humor?

Pa sad nešto doslovno komičnog sigurno ne, ali postoje neke asocijacije na koje te tjera sam tekst. Način na koji je Shakespeare to napisao, pa onda uz dozvolu redatelja mogle su se možda izvući ili napraviti neke inverzije koje onda u toj formulaciji mogu malo mirisati na humor i mogu malo biti smiješne, za nekakav lagani podsmijeh. Ali da bi se išlo s tom namjerom isključivo koristiti nešto takvoga, to mislim da prostora kod Leara ipak nema.

Ovogodišnji festivalski moto glasi „Sila i moć – svijet bez smisla“. Learov gubitak moći možemo promatrati i kao trenutak njegove spoznaje nekih temeljnih ljudskih vrijednosti. Kako ste Vi doživjeli i interpretirali tu njegovu unutarnju preobrazbu?

Pa možda je tako, kako se kaže, na prvo čitanje. Možda je upravo to jedan od razloga zbog kojih prepoznajemo Leara i biramo kojim putem krenuti. Ipak, skloniji sam mišljenju da čovjek zapravo otkriva neki plafon životne istine i svog životnog funkcioniranja. I možda je odlučio, ne znam, podvući crtu ispod nečega u trenutku kad mu se činilo da je to zgodno, neophodno, odgovarajuće i tu naprosto promijeniti svoju ploču. Ne mislim da je nešto tu specijalno smisleno kod njega rađeno, u smislu odluke njegove i tako dalje. Nego naprosto, barem sam si ja to tako protumačio ‘za svoj interni saobraćaj’, pa ga je onda redatelj blagoslovio, da u njemu postoje stvari koje ga kopaju, koje ruju iznutra, a recimo možda kroz predstavu se ne izgovore. Ali služe kao dobar temelj za baratat tekstom koji zapravo se treba izgovoriti.

Često govorimo o tome kako moć mijenja čovjeka. Mislite li da ga ona doista mijenja ili mu samo omogućuje da bez posljedica pokaže kakav je oduvijek bio?

Pa gledajte, to je jedna debela asocijacija prije svega na današnje društvo. Tako da apsolutno mijenja, moć apsolutno mijenja čovjeka. Ovo je jedna blaža verzija zapravo nečega gdje se sve ipak prelomi i krene preko čovjeka i unutar te obitelji i svega toga što se tu izdogađa u samom Learu. Ali moć kao moć, tu sigurno nije u prvom planu. Za razliku od one moći koju mi danas imamo prilike vidjeti svakodnevno i s njom se, nažalost, ne možemo boriti.

Kada bismo Learu oduzeli kraljevstvo, titulu i sav njegov autoritet, kakav bi čovjek ostao pred nama? Tko je zapravo Lear bez svoje krune?

Ja mislim da bi ostao pred nama čovjek koji je vrlo skroman, vrlo jednostavan, skoro pa nezamijećen, možda eventualno po ovakvom nekom imidžu, sijede bijele kose, zarasli, nema britvice za brijanje. Ali u svakom slučaju mislim da bi pred nama ostao jedan tvrd, tup, ali iskren čovjek, čistog i jasnog pogleda.

Da je kralj Lear umjesto podjele kraljevstva organizirao iskren obiteljski ručak, mislite li da bismo danas imali jednu Shakespeareovu tragediju manje?

To je zanimljivo pitanje. Ali ne znam bismo li imali jednu tragediju manje. Mislim da smo mi ljudi toliko sposobni stvarati takve situacije da bi se zasigurno našlo materijala za još mnogo Shakespearea. Pitanje je samo bi li ti drugi Shakespearei znali tako dobro pisati. Ono što vam definitivno mogu reći jest da znaju dobro lajati, to apsolutno.

Dok Shakespeareova tragedija razotkriva krhkost moći i prolaznost autoriteta, Kerekeševo promišljanje Leara vraća nas jednostavnosti ljudskog postojanja. U svijetu u kojem se veličina čovjeka nerijetko mjeri njegovim položajem, utjecajem i moći, njegov opis Leara bez krune kao skromnog, jednostavnog i gotovo nezamijećenog čovjeka dobiva posebno značenje. Možda upravo u tome leži i jedan od odgovora na ovogodišnji festivalski moto. U svijetu u kojem sila i moć sve češće određuju vrijednost pojedinca, smisao treba potražiti ondje gdje ga Kerekeš prepoznaje, među malim ljudima velikoga srca.

Ena Gluhaković