„KRALJ LEAR“ S KALAŠNJIKOVOM I LUTNJOM

Osvrt na predstavu

Hrvatsko narodno kazalište Varaždin predstavilo se treće večeri 43. Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom, 21. novembra, Shakespeareovim „Kraljem Learom“ u režiji Ivana Plazibata, s Ljubomirom Kerekešom u naslovnoj ulozi. U scenografiju koja priziva stariji svijet predstava unosi kalašnjikov, kofere na točkićima i građevinske reflektore. Ti su rekviziti izazvali primjetne reakcije publike. Paradoksalno, upravo tim anahronizmima bliža je Shakespeareovom teatru nego mnoge druge „vjerne“ postavke.

Predstava traje 150 minuta s jednom pauzom. Izvorni tekst, čija originalna izvedba može doseći trajanja od tri i pol pa čak i do četiri sata, skraćen je u ovoj izvedbi, ali ne i uskraćen u njegovim prepoznatljivim elementima. Dugi monolozi i sporedne linije su sažeti, a glavne etape Learova pada ostaju sublimirani i esencirani. Na sceni su sve ključne slike, od podjele kraljevstva i Cordelijinog odbijanja da laska, preko oluje u kojoj kralj luta s Ludom i Edgarom prerušenim u ludog prosjaka, do Glosterovog oslijepljenja i Learovog pomirenja s Cordelijom. Kroz sve njih predstavu nosi Ljubomir Kerekeš, čiji Lear prolazi put od samouvjerenog vladara koji traži dokaze ljubavi, preko bijesa u oluji, do trenutka stida i jasnoće u susretu s najmlađom kćeri. Kerekeš u ulozi uspijeva ludost Leara podrediti pristupačnoj ludosti savremenog trenutka i savremenog čovjeka. Shakespeareove riječi iz njega – bez okrnjivanja metričkog izraza – uspijevaju toliko prirodno da izbijaju na površinu, kao da sa strepnjom slušamo nekog bližnjeg svog kome je pomoći kasno, a odustati od njega grijeh.

Poseban trenutak u publici dogodio se u sceni lova kada se pojavio kalašnjikov, kada su likovi za sobom vukli moderne kofere na točkićima pri odlascima i dolascima, i kada su umjesto fenjera vitezovi kroz mračne atmosferične krajolike drevne engleske nosili građevinske neonske reflektore. Uz scenografiju koja priziva prošlost u njenom autentičnom ruhu sudar dvaju vremena još je upadljiviji.

Ipak, taj anahronizam bliži je Shakespeareovoj praksi nego što se na prvu čini. U njegovo vrijeme glumci su i u dramama smještenim u daleku prošlost često nastupali u odjeći vlastitog doba. I sam tekst „Kralja Leara“, čija se radnja odvija u pretkršćanskoj Britaniji, spominje naočare, a Luda u jednom trenutku primjećuje da živi prije Merlina.

Nadalje, rekviziti u ovoj predstavi upravo nose taj slobodan odnos prema vremenu, koji je tekst u sebi oduvijek sadržavao. Kalašnjikov kraljevsku razonodu boji nasiljem našeg vremena. Koferi na točkićima prizivaju progonstvo i raseljavanje, od prognanog Kenta i Edgara u bijegu do Cordelije koja odlazi u Francusku, ali i sliku starog oca koji se s prtljagom seli od jedne kćeri do druge. Građevinski reflektori umjesto fenjera kao da kraljevstvo nakon podjele pretvaraju u gradilište. Predmeti iz našeg vremena tako ne djeluju tek kao ukras, nego kao podsjetnik da se priča o vlasti, izdaji i nasilju ne odvija samo u legendarnoj Britaniji, nego moguće i kod nas; i oko nas; i u nama.

Dejan_Djurkovic

Posebno snažno djeluje odluka da Dea Presečki igra i Cordeliju i Ludu. Kod Shakespearea Luda nakon oluje nestaje iz priče, a na kraju Lear nad mrtvom najmlađom kćeri govori o ludi koja je obješena. Dvostruka uloga toj dvosmislenoj rečenici daje scensku težinu. Isto lice pripada kćeri koja odbija laskati i Ludi koja se usuđuje reći kralju ono što ne želi čuti. Ta nedorečenost se u ovoj izvedbi skoro pa potpuno odbacuje. Kerekešev Lear nad mrtvom Cordelijom jeca riječi: „Ludo moja obješena!“, odbacujući dvosmislenost izjednačavanja Lude i kćerke koja je spremna na grijeh istine.

Edgar, koji je u dvoboju smrtno ranio polubrata Edmunda, uzima potom lutnju i pjeva „Da l’ su krive zvijezde“. U Shakespeareovom tekstu Edmund se ruga onima koji svoje nesreće pripisuju zvijezdama, a predstava taj spor ne razrješava. Uz instrument iz Shakespeareovog doba, nakon večeri kalašnjikova i kofera, aporiju krivice ostavlja preživjelima i publici; a izvedba, umjesto ruganja, publici pruža jednu melanholičnu notu čiji odjek postaje pitanje koliko vlastitog nasilja možemo pripisati zvijezdama.

Ernad Osmić