U predstavi „Kralj Lear“ glumica Dea Presečki imala je priliku utjeloviti dva potpuno različita, ali na poseban način povezana lika – Cordeliju i Ludu. Kroz ove dvije uloge publici je predstavila dvije strane istine: onu iskrenu, izrečenu otvoreno, ali i onu koja se, uz dozu humora i ironije, može prenijeti čak i onda kada je drugi ne žele čuti. Dea Presečki je nominovana za Nagradu hrvatskog glumišta 2026. godine u kategoriji sporedne ženske uloge u drami, upravo za uloge Cordelije i Lude u „Kralju Learu“.
„Kralj Lear“ i nakon više od četiri stoljeća snažno progovara o moći, istini i ludilu. Kako ste doživjeli priznanje struke za svoj rad na predstavi i šta, prema Vašem mišljenju, ovu priču čini toliko aktuelnom i danas?
Nominacija je stigla prije dva tjedna, tako da mi je još sve svježe. Jako mi je drago biti od struke prepoznata u tom smislu da je stigla nominacija. Jako volimo ovu predstavu. Mislimo da je priča, iako je napisana prije četiri stotine godina, i dalje jako aktualna. Jako se preispituje zapravo ta pozicija moći, pozicija istine, govorenja istine kao takve. I, na kraju krajeva, ludila koje danas, mogu slobodno reći, u jako velikim razmjerima u svijetu, i na osobnoj i na globalnoj razini, zapravo djeluje.

Iako je riječ o djelu nastalom prije više od četiri stotine godina, ono ni večeras nije bilo samo interpretirano na sceni, već ga je publika mogla doživjeti i prepoznati kroz vlastita iskustva, posebno kada je riječ o obiteljskim odnosima. Koliko je zapravo važna iskrenost?
Pa tako je, da… Shakespeare je bezvremenski pisac i zato ga i dalje postavljamo u kazalište, jer se on već tada bavio temama koje očito nisu riješene i koje će uvijek biti neka vrsta tematizacije kazališnih komada. Da, tu su isto istaknuti obiteljski odnosi, između sestara, između oca, dakle kralja Leara i njegovih kćeri, koji su dosta kompleksni. Vidimo kod svakog lika da ima dva lica – jedno koje se pretvara, koje laže, smišlja obmane i spletke te drugo koje je zapravo istinito, koje pokazuje svoje pravo lice kad nije uvjetovano nekom nagradom, nekim nasljeđem ili nečim većim.
U predstavi igrate dva potpuno različita lika – Cordeliju i Ludu. Koliko je glumački zahtjevno u istoj predstavi prelaziti iz jednog karaktera u drugi, posebno kada su njihovi načini izražavanja i odnos prema Learu toliko različiti?
Nekako mi je bliska uloga Lude, jer jako volim privatno isto puno smjerova. Imala sam inspiraciju iz Commedia dell'arte, raznih filmova, čak i nekih fotografija koje sam našla na internetu. Mogla sam iskoristiti dosta svojih hobija, kao što je sviranje ukulelea, mandoline, lutnje… Na kraju, kad je ova predstava izašla, kad je to gotov produkt i kad je kompaktna, više mi nije toliko teško prebacivati se iz Cordelije u Ludu, jer na kraju krajeva njih veže isti nazivnik, a to je istina. Cordelija i Luda govore istinu, s tim da Cordelija, nažalost, ima druge posljedice i njoj ta istina nije priznata kao nešto dobro što je ona napravila, dok Luda uz premaz humora, zapravo jedina smije kralju Learu reći istinu koju on na kraju krajeva shvati.
Cordelija je u predstavi ostala vjerna sebi i svojoj istini, čak i onda kada ju je iskrenost dovela do tragičnog ishoda. Koliko danas košta osobu da bude iskrena i da poput Cordelije govori ono što zaista misli?
Smatram da je uvijek istina bolja od laži. Nažalost, u nekim situacijama treba malo lukavije izreći tu istinu, ali mislim da je to bit svakog od nas – da prođe kroz život na neki istinit i dobar način, jer će mu sam život vratiti to što mu daje. To je neki diskurs, neka komunikacija i nešto istinito, autentično i pravo. Mi vidimo tu tragediju, da oni koji se odluče postupiti, kao što sam spomenula, autentično i istinito, na kraju ipak izvuku deblji kraj. Ja se toplo nadam da to nije u većini slučajeva, ali zato i postavljamo to na kazališne daske, da se čovjek u publici, a i mi također koji radimo to, koji glumimo na sceni, počnemo preispitivati koje su prave vrijednosti, što se cijeni, kako prolaziti kroz život s figom u džepu ili s čistim računima, posložiti sve karte na stol, prihvatiti sve posljedice koje s tim idu. Ja osobno mislim da bismo tako trebali funkcionirati, kazati istinu. I to je jedna velika odgovornost koju zapravo na sebe stavljaš, ali barem znaš da si ispravno postupio.

Da li je Luda zapravo najrazumniji lik u cijeloj predstavi, upravo zbog svog načina da kroz humor i ironiju govori istinu koju drugi prešućuju?
Pa je, možemo mi nazvati Ludu nekom vrstom komentatora cijele predstave, nekim tko ne nužno da probija četvrti zid, ali koji ima sve konce u rukama i na kraju krajeva zna kakav će ishod biti – nažalost, tragičan. Ona se ne upliće u tom smislu da bi se sad smjer predstave trebao okrenuti na bolje, da ima sretan kraj… Ali mislim da je bitan suputnik Learu, jer u momentu kad Cordelija ode, dakle kad je otac izbaci iz kuće, Luda je zapravo produžetak te istine koju Cordelija nije uspjela usaditi ili dokazati svom ocu. Luda mu tu i tamo malo posoli situaciju s tim: „Sad si istjerao istinu iz kuće, a ostali su ti ulizivači, ulizice.“
S obzirom na to da Cordelija i Luda na različite načine govore istinu, šta mislite, šta ljudi danas lakše prihvataju – iskrenost izrečenu otvoreno ili istinu upakovanu u dozu humora?
Istinu je teško izreći, ali ju je teško, na kraju krajeva, i čuti. Mislim da se toj istini uvijek treba pristupati s dobrom namjerom i s tim da ne ideš nekome sad zagorčati život ili učiniti da se osjeća lošije, nego možda malo ljepše, ne nužno zapakirati, ali na neki način doći do toga da možeš reći istinu, ali da je kažeš ako se to od tebe traži ili ako si baš jako nezadovoljna s tim. To je jako sklizak teren, tako da u svakom slučaju mislim da je govorenje istine najprirodnija, najnormalnija stvar koju čovjek treba na kraju krajeva živjeti i ne bojati se toga što slijedi.
Mirsad Zahirović
