Press konferencija nakon predstave „Bele noći“ Nikšićko pozorište, Crna Gora
Druge festivalske večeri u Brčkom igrana je predstava „Bele noći“, nastala prema istoimenoj sentimentalnoj pripovijetki Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, u izvedbi mladog ansambla Nikšićkog pozorišta.

Selektor Susreta Vlado Kerošević na početku konferencije ukazao je na vrsnu glumu Stevana Vukovića.
„To je jedan od presudnih razloga zašto sam predstavu stavio u zvaničnu konkurenciju, jer se radi o jednom brušenom, ali i još uvijek potpuno nerazvijenom glumačkom dijamantu kakav je Stevan Vuković. Podsjetio me na velikog glumca Petra Kralja, u doba kad je Petar Kralj bio njegovih godina i kad se nametnuo beogradskoj publici u Ateljeu 212 svojim kreacijama. To tijelo koje vibrira, vidi se da je tijelo glumačke ličnosti, ali još se više vidi da ima disciplinu kičme lika koji igra, s potpunom uobraziljom onoga što od njega zahtijeva pisac, tekst i rediteljka Ana Đorđević koja je ovdje briljantno ušla i uspostavila disciplinu kičme svih glumaca u predstavi“, pojasnio je.
Kerošević je istakao da je Dostojevski, iako je prije dva stoljeća kroz ovo djelo odradio vrhunski posao, napisao novelu, narativnu sadržinu koja je najmanje srodna pozorištu i od koje pozorište bježi.
Međutim, rediteljka je ipak uzela jedno, kako je kazao, nezahvalno tkivo ogromnog pisca, dramatizirala nemoguće i pred beskrajno mlad ansambl postavila zadatak da to iznese svojim neiskustvom i ogromnim talentom. To je, dodao je, još jedan razlog zbog kojeg je predstavu uvrstio na repertoar ovogodišnjih Susreta.
„Sinoć smo na sceni gledali, u suštini, duboki, intimni, unutrašnji teatar apsurda koji nas je dovodio do paradoksalnih impresija o životu. Zašto? Zato što su svjetonazori života ljudskog bića od prije 200 godina i svjetonazori današnjih života apsolutno nespojivi. Mislili smo da to, na žalost ili na sreću, ne komunicira. To itekako komunicira, to itekako ispravlja naše vijuge“, dodao je selektor Kerošević.
Ovo nije predstava koja vas impresionira svojom likovnošću, već krajnje pojednostavljena predstava u kojoj se, kako je pojasnio, u besmislu situacija koje se dogode na intimnom planu dogodi smisao u kome proplamsaj ljubavi probudi komunikativnog čovjeka u zanesenjaku i usamljeniku sa krunskom završnom misli na sceni: „Moj život ima smisla ako sam samo jedan trenutak doživio ljubav“.
Rediteljka, glumačka igra, mlada ekipa razlozi su zbog kojih je, ponovio je selektor, želio dati prostor za prezentaciju na ovakvom festivalu i opredijeliti se za ovo što se zove teatar intime, tišine i govora. Za ovakvu predstavu riječ pozorište je najadekvatnija.

Press konferenciji je prisustvovala i koordinatorica ITS-a Sandra Ikanović Jovičić, koja je istakla da je ovo jedna kompaktna predstava, potpuno tačna, potpuno intimna, koja daje prostor da se osjete glumci i čija je poruka istinski doprla do publike.
Prema njenim riječima, ova predstava navodi vas na promišljanje koliko smo kao pojedinci u današnjem vremenu i društvu otuđeni jedni od drugih i lišeni istinskog dijaloga. Isto tako, navodi nas da u sebi duboko potražimo ljubav koju tražimo od drugih, ne samo romantičnu, već i ljubav koju možemo naći u porodici i prijateljima.
„Potreba za tim nekim pripadanjem i potreba da nađemo ljubav u sebi. Pročitala sam negdje jednu genijalnu stvar koja kaže: ‘Ako ti je slomljeno srce, čestitam, to znači da ga imaš, sposoban si da voliš. Ako si pogriješio, čestitam, znači da si u nečemu pokušao.’ To meni ova predstava donosi kao poruku. Previše smo se zatvorili negdje sami u sebi, ne prihvatamo sami sebe pa ne prihvatamo ni ljude oko nas. I ovo je nekako savršeno, pogotovo u ovoj dramaturgiji festivala, otvara upravo to pitanje koliko smo mi zapravo svi sami u tolikoj masi ljudi“, kazala je Ikanović Jovičić.

Umjetnička direktorica festivala Rubina Sarajlić, prvenstveno se zahvalila mladom ansamblu, što su, kako je rekla, sinoć ostavili doslovno svoje srce puno ljubavi igrajući na sceni.
“Svi nekako tragamo za ljubavlju, a zapravo možda nismo u mogućnosti i nemamo tu slobodu ili hrabrost da zavirimo duboko unutar nas i da vidimo da li smo mi uopće sposobni takvu jednu ljubav koju tražimo vani uopće ponuditi nekome”, dodala je Sarajlić. Naglasila je da je ansambl jako mlad i postavlja se pitanje jesu li njegovi članovi imali priliku uopće doživjeti takvu priču koju su oni sinoć ispričali kao najveći majstori svog zanata. Naravno, uz simboličnu scenografiju koja po njoj predstavlja protok vremena što ukazuje na to koliko je ova priča zapravo univerzalna i živimo je i danas.
Sanita Jerković-Ibrahimović
