Reditelj Boris Liješević svojim idejama i glumačkom podjelom uspio je da približi “(Pra)fausta” bilo kojoj vrsti publike, čime je ova predstava Beogradskog dramskog pozorišta, rađena po djelu njemačkog književnika Johanna Wolfganga von Goethea, postala dostupna svima i više ne spada u tešku literaturu, kazao je izvršni producent BDP-a Srđan Obrenović u razgovoru nakon izvođenja ove predstave šeste večeri Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom.
“Mislim da generalno živimo u takvom vremenu da ljudi ne biraju žrtve, ni sopstvene ni oko sebe, da bi dostigli neko imaginarno savršenstvo. Svi znamo da ne postoji ni savršen svijet ni savršen život, ali mislim da je najvažnije prepoznati sebe prvo da bi mogli onda da sudimo o bilo čemu drugom. Mislim da je tu ključ svega… Sigurno da jesmo prodali dušu đavolu, samo opet zavisi od percepcije. Možda smo mi u nekom čistilištu trenutno pa idemo ka putu pročišćenja. Možda je ovo tiha apokalipsa koju živimo sa raznoraznih strana, od ovih globalnih katastrofa do ovih lokalnih koje smo imali prije 2-3 godine. U stvari na neki način jeste znak da treba malo drugačije da razmišljamo, živimo i funkcionišemo. Mislim da je već nažalost izlizana priča da empatije više nema i da je to u stvari početak katastrofe.”
Obrenović smatra da je Faust pokušaj ostvarivanja nekih želja na jedan pogrešan način.
“Izazovi postoje, pitanje je samo našeg izbora. Sve je pitanje individualnog izbora, jer jeste tako. Sami biramo uzroke svojih posljedica. Sami učimo na svojim greškama, ali mislim da je jako važno koliko ono naučeno primijenimo u svom životu. Važno je zapamtiti, oprostiti i onda ćemo svi biti bolji ljudi.”
Beogradsko dramsko pozorište u posljednjih nekoliko godina konstantno uvodi inovacije, što cijelom kolektivu donosi inspiraciju i nove ideje. Povezani su sa teatrima u regiji, a nastupaju i van granica bivše Jugoslavije.
“Bez obzira što publika naš posao, ljudi koji smo izvan scene, ne vidi, mi doživljavamo identično sreću i katarzu kao i glumci koji su na sceni, kada uspijemo u svemu. Motivacija je samo baš to, ta umjetnost koja je nasuprot svemu onome što nas okružuje i opterećuje. Ja sam prestao da gledam televiziju, okrenuo sam se platformama. Prestao sam da čitam vijesti, jer ono čega se ja sjećam kad sam počinjao da radim mnogo se promijenilo u odnosu na 20 godina kasnije. Probudite se u nekom novom svijetu pa sad onda shvatite i šta je razlika u generacijama, kako ko razmišlja, ali inspiracija za poslom uvijek ostaje ista. Ja se i dalje budim sa osmijehom na licu i idem na svoj posao. Moj posao je da rješavam probleme i nikad se nisam pokajao zašto sam to izabrao. Nikada ne bih promijenio svoj posao. Prošao sam razne strukture, i televizije i serije, i na kraju sam se vratio u teatar baš zbog procesa, zato što je uvijek živo, drugačije. Svaka predstava je drugačija, zato što je svaki proces sa istim ljudima uvijek drugačiji, jer svi se mijenjamo kako starimo, a pozorište čini da svi u jednom trenutku budemo isti zarad zajedničkog cilja. Tako da naučimo da prevaziđemo i druge, a i sebe”, zaključio je Srđan Obrenović na kraju razgovora.
Piše: Adis Mujdanović
Foto: Dragan Deanović