U predstavi Beogradskog dramskog pozorišta iz Srbije (Pra)faust glumac Ivan Zarić utjelovio je ulogu Vagnera. Ivan Zarić srpski je filmski, televizijski, kazališni i glasovni glumac. Na malim ekranima prvi put se pojavio još 1987. godine i to u seriji „Soba 405“, a poslije je igrao u serijama „Otvorena vrata“, „Gore-dole“, „Kazneni prostor“, „Klan“ i mnoge druge.
Koja je uloga Vagnera u predstavi?
Pa rekao bih da moja uloga nema toliki značaj sama po sebi, nas četiri sporednih glumaca smo tu da bi podigli glavne uloge Fausta, Mefista i Martu na jednu višu razinu. Cilj je bio da ih mi na kraju izguramo, jer ovo je jedna vrlo ozbiljna predstava i jedan jako težak komad za postavljanje na scenu, smatram da je naš redatelj pronašao pravi ključ kako da u ovo suvremeno vrijeme donesemo jednog Fausta i Mefista koji su nekako, potpuno na crti prepoznavanja, a ne nešto što ste izvukli iz staroga ormara. Ova predstava je vrlo moderna i vrlo brzo uhvati publiku i svatko može da se prepozna u situacijama jedne ili druge strane.
Jedini izlaz u ovoj predstavi je iskušenje, odnosno pakt s đavolom? Ovo djelo kao da predstavlja čežnju za životom?
Čini mi se da jeste, samo čovjek treba da odredi za čime to čezne, i sve je nekako čežnja za životom i pokušaj borbe sa životom. Život nije lak i mi s ovih prostora, nažalost čini mi se, vrlo dobro znamo i ne bi to trebali da zaboravimo, ali bi svakako trebalo da prevaziđemo, te da to samo proživljavamo u kazalištima, a ne u svojim životima. Ovdje nam se nudi neka vrsta rješenja i neka vrsta odgovora, na pitanja koja postavljamo, kako da nastavimo da živimo, što jeste život, a što je ono što tražimo od života.
Kakva je bila reakcija glumaca kada ste dobili ovaj tekst?
Ove je veliko, lijepo i značajno djelo, ali ono nije toliko dramsko, jeste pisano u dramskoj formi, ali je to više jedna filozofska rasprava, te je iz tog razloga dosta problematična za odigrati. Mi smo se zaista trudili da to pobjedimo da ni publika ne bi imala taj problem nedostatka dramske forme, mi smo se borili, nije bilo lagano i mislim da smo uspjeli.
Glumci na početku određenih scena u svojstvu naratora uvode samu publiku u događaje koji će se odigrati na sceni?
Da, to i jeste ključ svega, mi to nazivamo razbijanje tog četvrtog zida i demo u povremeni izlazak, što se naziva prirodnim i privatnim tonom, vidjeli ste na početku da se publici pruža prilika i da se uključe, te da na taj način pokrenu ekipu svojim reakcijama i smijehom.
Đavao se u predstavi stalno presvlači, sređuje, umiljava, čini sve da se dopadne svojoj žrtvi. Ima li u ljudima previše tog đavola koji nas svakodnevno baca u razna iskušenja?
Da, svakako, toga ima oduvijek i to je u ljudskoj prirodi, zato ovo i jeste klasika, zato i jeste vrlo važan komad jer nam se ti đavoli non-stop javljaju, na ulici, na pametnim telefonima, oni se često presvlače, uljepšavaju filterima, a ni mi baš ne bježimo od svega toga. Đavao je lijep, zamaman je i večeras ste gledali jednog izuzetno šarmantnog đavola, s kojim bi ste bez problema sjeli na piće, a da je suprotno, da je ružan i da ga se ljudi plaše, onda ne bi on ni imao toliko uspjeha.
Pored kazališta glumili ste i u serijama i filmovima, što vam više odgovara?
Volim raditi sve što mi predstavlja neku vrstu izazova, nešto što mi nije lagano, što mi izaziva nešto da kod sebe prelomim. Evo i ova predstava je primjer toga, nemam puno glume i teksta, nemam prevelikih zadataka, ali ipak nisu lagani, baš zato što nam je dato malo prostora, a moramo da dižemo tu konstrukciju i to je jedna vrsta izazova.
Koja je poruka predstave (Pra)faust?
Naravno, pazite se đavola, odnosno pazite se sebe. Mi svi u sebi nosimo i đavola i anđela, kako naši stari kažu u čovjeku stanuju dva vuka, dobar i loš, a pobijedit će onaj kojeg više hranite. Hranimo malo anđela u sebi.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dragan Deanović