U svijetu turbulentnih i nepredviđenih dešavanja često se diskutuje o istinitosti određenog fenomena. Pogotovo je to značajno ako se radi o događajima, stanjima i procesima koji izazivaju konfliktnost u društvu, ili zabrinutost, ili prenaraženost onim što se desilo. Pravdajući sebe i svoje postupke formiraju se grupacije koje promovišu istinu koja njima odgovara kako bi se određena pojavnost favorizovala ili potisnula u zaborav. Zbog toga se često insistira na istini. A istina je samo ono što u određenom trenutku odgovara konkretnoj interesnoj osobi ili grupi. Ako neko drugi tvrdi da je istina drugačija stvara se društveni provizorijum u kome egzistira više istina. I one proizvode zbunjenost i izgubljenost u jednom realitetu ili društvu.
Stanje po pitanju istine je još pogubnije ako se radi o djelima koja zahtijevaju tumačenje onih za koje se smatra da personifikuju državu i da moraju da govore samo istinu. Takav slučaj je i sa scenskom radnjom predstave „Pristanak“ koju je po tekstu britanske spisateljice Nine Rejn režirao Nebojša Bradić, u produkciji beogradskog ATELJEA 212.
Traumatična tema kao što je silovanje je predmet žustre rasprave dvojice advokata, koji su istovremeno i prijatelji. Zauzimaju potpuno suprostavljene stavove po pitanju grozomorne vrste nasilja kao što je silovanje koje je pretrpjela žena koja je u dramskoj priči glavni svjedok. Slijedom, događaja u kome tumače na svoj način to nedjelo, a pri tome je jako daleko od njihovih stvarnih života, postavljaju se pred nemoćnom ženom u ulogu debatanata u nekom rialiti programu.
Ako ona(j) ko je pretrpio silovanje želi na bilo koji način da ga sasluša neko i da mu na pravnički i poučni način objasni njegova prava i založi se da ih štiti, a pri tome se ta žena teško može snaći u potpuno disfunkcionalnim objašnjenjima koja je vode još dalje, tada od razrešenja njene traumatične situacije nema ništa.
U ovom slučaju čak izgleda da je pravda ne samo daleka, nego i nedostižna. Upravo se tako nešto dešava i u stvarnosti južnoslovenskog prostora gdje žene koje su imale traumatično iskustvo silovanja i kojima treba stvarna zaštita ne mogu tako nešto ostvariti jer u pogubnom konzumerizmu mediji preuzimaju ulogu suda, a rialiti zvijezde branilaca. Kada se pod firmom zaštite prava silovanih žena umiješaju još i projektne organizacije koje na taj način peru novac, lutanje u lavirintima izgubljenosti za stvarne žrtve silovanja postaje deprimirajuće i obeshrabrujuće. Pri tome, mediji i projektne organizacije o pravima tih žena brinu samo do poslednje jedinice neke konvertibilne valute. Kada prestanu dotoci finansiranja naglo splašnjava interesovanje za pomoć žrtvama silovanja. Ostaju prepuštene same sebi i svome bolu i traumi.
U toj situaciji kada se izgubi povjerenje u institucije koje treba da brinu o pravdi često se sve to smješta u sferu imaginacije da bi se zabašurile stvari. Pisac i reditelj predstave „Pristanak“ golgotu silovane žene koju ne mogu razriješiti ni advokati, ni sudovi, razrešavaju tako što u scenska zbivanja uključuju grčku boginju Nemezis koja simbolizuje pravdu jednog davnog vremena i jednog davno prošlog istorijskog poretka. Reditelj veoma snažno i moćno usmjerava boginju, koja dolazi iz jednog robovlasničkog društva kakvo je bilo društvo antičke Grčke, u kapitalistički sistem u kome dominiraju konzumerizam i trka za profitom. Zapravo, on u svojim rediteljskim nakanama poistovjećuje kapitalističko društvo sa robovlasničkim sistemom u kome su vladali robovlasnici na zemlji, a bogovi na nebu. Kada se to svede u savremenu društvenu sferu robovlasnici na zemlji su prividni nosioci kapitala, a na nebu neznane svjetske vlade koje negdje iz potaje vuku konce. Pa čak i u tom smislu su spremni da plasiraju više istina. Jer, novac i profit ne interesuje trauma i bol običnih ljudi, već samo pir koji će proizvesti više profita.
Tragikomedija „Pristanak“ u smjelim i hrabrim rješenjima Nebojše Bradića otvara mnoga bolna pitanja savremenog društva, zbog kojih trpe oni koji su na margini i koji svakodnevno doživljavaju traume. Nečista ljudska savjest, nestanak empatije i potpuno zaboravljeni fenomen prijateljstva tu stvarnost čine još bolnijom. A ova predstava upozorava na sve ono što je zaboravljeno u ljudskom ponašanju. Mnogi se pitaju gdje sve to nestade. Zato je pozorište tu da podsjeti na pomenute vrline koje se moraju vratiti u orbitu čovjekovog egzistiranja, kako bi svi oni koji su pretrpjeli nasilje mogli da potraže pravdu i zadovolje je na način dostojan čovjeka, a da to istovremeno bude sankcionisana opomena svima koji su skloni (ne)djelima.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković