Što Vam je bilo najizazovnije u tekstu, a i u liku oca kojeg igrate u predstavi?
Prije svega moram reći kako je nastala ova predstava. Mi se svi jako dobro poznajemo i željeli smo da radimo nešto, nas troje i da nam Nina režira, te smo došli do Adnanovog teksta koji nas je sve oduševio na prvu. Svi mi, nažalost, u životu imamo osobe koje imaju demenciju ili poznaju nekoga tko se susretao s ovim problemom u svojoj obitelji. Ja sam imao dementnu baku, i dosta smo intimno vezani za takvu vrstu problema koja se može desiti u obitelji. Bili smo oduševljeni i htjeli smo to da odradimo, za mene je najizazovnije bilo što igram lika koji je dosta stariji od mene i koji ima nekih psihičkih problema. Dao sam sve od sebe da se edukujem i što više saznam o takvom psihičkom stanju, kako bi uspio iznijeti svoj lik onako kako sam zamislio. Kako je ispalo, neka ocjene drugi.
Ovo je priča o boli, samoći i o problemima u obitelji. Kako ste vi doživjeli oca u ovoj predstavi?
Jako puno je ovakvih obitelji, i u samom tekstu, ne zna se tko je ustvari kriv, zašto se majka ubila, da li ju je ubio otac. Ja sam iz svoje vizure kao glumca želio da igram kako čovjek koji je volio svoju ženu i da mu nedostaje. Ne znam što se desilo u međuvremenu, kada je postao dementan da li je sve zaboravio, ali ipak to je čovjek koji negdje u sebi drži tu ljubav koju ne može da ispolji zbog psihičkih problema kojih ima.
Kako publika reaguje na ovu predstavu?
Reakcije brčanske publike su odlične, primijetio sam da je ovdje publika, kako mi glumci volimo reći, disala s nama. Osjetili smo njihov feedback, iako se skoro pola predstave igra na makedonskom, mislim da je publika sve razumjela.
Koliko je bilo zahtjevno odigrati predstavu u kojoj govorite na dva jezika i mijenjate ga kroz cijelu predstavu?
To je nešto što sam po prvi put radio na ovakav način. Igrao sam predstave na drugim jezicima, ali po prvi put u istoj predstavi da govorim na dva jezika. Imao sam profesora, glumca Georgia Olevskog iz Skoplja, koji je radio sa mnom, jako sam mu zahvalan i mislim da je odradio dobar posao. Dosta je zahtjevno, jer se drugačije grade rečenice, oni nemaju padeže, tako da to prebacivanje iz jednog jezika u drugi nije baš toliko jednostavno, ali uz puno vježbe uspije se i to. Uz sve to, nisam igrao u svom tijelu i na svom jeziku što još dodatno otežava glumački zadatak. To mi je bilo izazovno, a ja volim da prihvatim takve izazove.
Razumije li publika te dvojezične predstave?
Po reakcijama publike vidim da razumiju. Igrali smo ovu predstavu u Skoplju i tamo publika razumije naš jezik, igramo je i u Bosni i Hercegovini i publika razumije makedonski. Na ovaj način želimo da razbijemo te barijere, da ovi jezici koji su slični, koje možemo razumjeti ako se malo potrudimo zažive, i tako da širimo naš kulturni prostor i da razmjenjujemo glumce, da svi surađujemo.
U predstavi postoji jedno suho drvo, kojeg vi zalijevate iako je ono beživotno. Koja je svrha drveta?
Da, postoji na pozornici drvo koje je potpuno suho i kojeg moj lik zaliva i njeguje iako je već odavno mrtvo. Svi mi to radimo, tako i moj lik želi da zadrži sjećanje na svoju ženu iako je ona mrva. Na neki način njegova žena, živi kroz ovo drvo.
Koja je poruka ove predstave?
Mi smo htjeli da priča ima sretan kraj, možda izgleda da nije tako, ali smo željeli da obitelj koja se raspada i koja je u krhotinama, ipak pokuša još jednom nastaviti dalje. Da li su nastavili i bili na kraju sretna obitelj to ne znamo, ali zbog svih emocija i tuge u predstavi, željeli smo prenijeti publici da ipak sve može završiti dobro, sa sretnim završetkom.
Piše: Gorana Antić
Foto: Dejan Đurković