Život je vječiti lavirint za koji niko pouzdano ne može znati gdje je i kuda se iz njega izlazi. Problematičnost društvenih zbivanja neminovno komplikuje i čovjekov opstanak. Razumljivo je tako nešto ako se ima u vidu da je skup, mali ili veliki, pojedinaca određena i konkretna društvena zajednica. Svejedno je da li je ta zajednica manja ili veća, da li je naselje ili grad, republika ili država, unija(e) ili globalno društvo. Mala iskra je dovoljna da zakomplikuje život pojedincima kojima nije ni do čega već samo do pristojnijeg egzistiranja.
Gdje god da se krenulo, u bilo koje putešestvije, službeno ili turističko, profesionalno ili lično, uvijek se sva radnja mora i vraća na porodicu kao osnovni nukleus životnog egzistiranja. Nebrojano puta je rečeno da od toga nukleusa kreće sve. I socijalizacija, i usvajanje sistema vrijednosti, i rušilački nagoni, i retrogradno ponašanje. Tako i u SARTR-ovoj predstavi „Neće biti smak svijeta“ autora Adnana Lugonića i rediteljke Nine Nikolikj globalna radnja i vječita dilema kreće od jedne moderne porodice koju čine otac (Saša Handžić) i dvije kćerke (Dženana Džanić i Darja Rizova) i koja traumatično proživljava sve vlastite životne tenzije i lavirinte života. Uvijek kada se pomisli da je nađen izlaz iz jedne situacije sa puno nejasnoća, nastupaju nove traumatiziranosti svakog lika u predstavi ponaosob. U teatru je moguće te zamke zaobići, što rediteljka predstave i čini sa svojim rješenjima u ovom komadu.
Dramske radnje u porodičnoj drami su duboko životne. I prije nego što ih protagonisti predstave odigraju, može se sa sigurnošću tvrditi što hoće i što je struktura scene. Višedecenijska nagađanja o tome da li slijedi smak svijeta i kada će se on dogoditi su stvarnost života u globalnom ambijentu.
Građani južnoslovenskog arela su što se dileme predstave tiče već nekoliko puta preživjeli „smak svijeta“. Smak svijeta je za mnoge kada različite ekonomske igrarije i berzanska nadmudrivanja ugroze debelo život i standard pojedinca. Nebitno je da li je to neka mala zemlja ili veliki Wal Street. Smak svijeta za građane jedne velike ekonomije i zemlje kao što je SAD nastupa kada koju deceniju ranije zbog recesije i ekonomske krize ostaju bez posla, napuštaju svoje iznajmljene ili do grla prezadužene do kraja vlastitih života domove, za koje su mislili da će u njima ostati čitavu vječnost. Smak svijeta je i kada isti ti građani vraćaju bankama ključeve od kola kupljenih na lizinge i idu da stanuju kod rođaka u nekim dalekim seoskim prostorima. Za te ljude je to smak svijeta. A da se ne govori o projektovanim ratnim dešavanjima i izazivanjima požara na južnoslovenskom prostoru, a potom njihovim gašenjima benzinom. Ne treba veći smak svijeta od toga.
Svaki od navedenih destruktivnih događaja je pojedinačni smak svijeta. Bilo da je riječ o porodici u Lugonićevoj drami ili nekim širim oblicima života. Ali, to je neka druga priča i to ova predstava u svojim slojevima razotkriva kako će ko doživjeti te smakove svijeta i kako će im se suprostaviti. Tu do izražaja dolazi čovjekova upornost, izdržljivost i prilagođavanje svemu što god da dođe. Bosanskohercegovački čovjek, kao i onaj iz južnoslovenskog regiona neće, iako ostane bez ikakvih primanja ili ona iznose 2-3 konvertibilne, alijas njemačke marke, kao što je bio slučaj devedesetih godina XX vijeka, vraćati ključeve od automobila ili stana nekoj banci ili ići kod rođaka na selo da živi, ostavljajujući svoju kuću modernim zelenašima kao što su banke ili razni fondovi. Uprkos tome opstao je i izdržao za razliku od čovjeka nekog drugog geografskog i društvenog ambijenta.
I upravo ta snažna individualnost svakog protagoniste u ovoj predstavi govoriti o izdržljivosti i neuništivosti čovjeka južnoslovenskog prostora. Svaki od tri lika u predstavi doživio je mnogo i mnogo ličnih trauma, od kojih je svaka predstavljala za njega smak svijeta. Za njih je lični smak svijeta i bolest, i gubitak pamćenja i dugogodišnja razdvojenost od voljenih i život sa bolesnim članom porodice. Ako se sve to prevaziđe, onda je lako preživjeti i jedan u nizu globalnih propasti svijeta u liku pandemijske mimikrije, u kojoj jedna velika evropska zemlja krade maske drugoj ili respiratore. U jednoj mikrozajednici, kao što je ova u porodici, postoji visoki stepen solidarnosti i empatije. Zato njima smak svijeta ne znači ništa. Preživjeće ga i opet će nastaviti da egzistiraju.
Prkositi smaku svijeta mogu oni koji su snažni i izdržljivi, i koji ispoljavaju solidarnost na svakom koraku, ne zanemarujući pri tom nekakve osnovne lične potrebe. Sve prijetnje i najave kraja svijeta lakše se prebrode u uslovima zajednice. Sasvim je nebitno da li je to porodica ili koprodukcija predstave. Predstava „Neće biti smak svijeta“ rađena je u koprodukciji sarajevskog SARTR-a, Makedonskog narodnog teatra i Peripetije Production iz Skoplja. Dramska radnja je veoma dinamična i prepuna emocija. Izvjesna jezička barijera zbog toga što otac i jedna kćerka govore na makedonskom jeziku daje jednu toplinu i osjećaj zajedništva i obostranog, pa i svestranog razumijevanja, koje je itekako potrebno savremenom društvu. Predstava i nema namjeru da govori o globalnom smaku svijeta. I u tome je njena posebna vrednota, jer govori o smaku svijeta koji doživljava i preživljava jedan mikro kosmos, kao što je porodica. A na planeti je koja milijarda takvih slučajeva. Svi su oni već dobrano preživjeli smak svijeta i iluzorno ih je plašiti nekim novim kataklizmama koje će pogoditi svijet. Autentična životna priča iz predstave „Neće biti smak svijeta“ je dobar primjer kako se suprostaviti svim strahovima koji se bezrazložno plasiraju, a sve u cilju da svijet postane jedna mašinerija u kojoj će se ljudi ponašati kao obični pioni. Koprodukcijska predstava iz Sarajeva i Skoplja razbija sve te zablude i strahove.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković